7 travnja 2014 Autor: Stane Belak – Šrauf Povijest alpinizma Prenosimo

Odiseja Daulagiri – Slovenska himalajska ekspedicija u južnoj stijeni Daulagirija – XV. dio

To je bio težak razgovor za mene jer su uvjeti u stijeni, na koje je ukazivala brzina našeg napredovanja i stvarne dimenzije planine, ukazivali protiv ustrajanja na takvom planu. Kako bi momci dobili pravu sliku, pažljivo sam „obnovio“ naše penjanje. Ljudi tako krivo shvaćaju dobrodušne sugestije. Nisam nikome želio da doživi našu kalvariju. Svejedno sam odlučio da ću konačnu odluku donijeti za dan ili dva iako je Juševa skupina odlučila ući u stijenu sljedeći dan. Povratak sa snježišta iznad Crnog stupa još uvijek će biti moguć. Možda će do tada sama planina dati odgovor. U svakom slučaju za Sablju sam, koji je već na Manapatiju imao probleme s visinom, zahtijevao kisikovu bombu – jedinu, koju smo imali za medicinske potrebe. Te večeri sam, tijekom dugih noćnih sati, razmišljao što će biti s drugim navezom.

Malo nakon ponoći nastavili smo po Mjesečevoj svjetlosti s usponom po strmim ledištima, dosegli treći stijenski skok i popodne iskopali u ledu prvu policu za bivak – šatorčić na početku ogromnog polja ledenih žljebova i grebena po kojima smo se uspinjali sljedeća tri dana. Na nekim mjestima nagib je iznosio i po 65°, a sve veća visina usporavala je napredovanje. 20. listopada, nakon šest dana penjanja, dosegli smo rub stijene na jugozapadnom grebenu 7300 metara visoko. Tamo smo se priključili na Japanski smjer. Na slici: pogled na dvojicu od trojice iz jurišnog naveza – Berčić i Tratnik, koji se penju prema petom bivku na visini od 6800 metara. (Foto: Stane Belak)

SLOMLJENA ALATKA
Razvedeni splet žljebova, gdje smo bivakirali u noći sa 17. na 18. listopad, u stvarnosti je orijentacijski vrlo zamršen. Zato nam ujutro nije bilo lako odlučiti se za pravi greben. Željeli smo ići što ravnije, a odgovor na to pitanje bilo je skoro nemoguće dati.
Iako smo se ujutro počeli spremati vrlo rano, jednostavni poslovi, kao što je stavljanje dereza, namještanje penjačkog pojasa ili punjenje ruksaka, razvukli su se daleko u dan. Kad sam načeo prvu dužinu, gornje padine su već bile na Suncu. Ledena rebra su se kao krakovi hobotnice spuštala po padini, preplitala se, nestajala i ponovno rađala. To je orijentacijski bio najzahtjevniji teren našeg uspona, koji onemogućava razgledavanje i odabir najkraćeg smjera. Zbog stiske s vremenom i tog smo dana svjesno kršili pravila penjanja. Penjao sam ravno gore sa cepinom i kladivom u rukama, dok je Emil osiguravao Ceneta koji je danas bio na repu naveza. Ispod tankog, od Sunca izjedenog sloja, led je bio tvrđi i omogućavao je penjanje po teškoj kosini. Ali već u drugoj dužini odletjela mi je oštrica s francuskog kladiva tako da sam imao velikih problema pri penjanju.

ZAROBLJENICI PLANINE

Sve veća visina, a kasnije i strašna vrućina od Sunca, taj dan su nam pretvorile u pravu kalvariju. Htio sam doći do velikog kosog žlijeba, koji daje smjer penjanju u gornjoj trećini stijene i vodi prema Japanskom grebenu. Cijeli dan smo zarobljeni u dubokim žlijebovima, tražili prolaze koji put i u nagibu od 65̊.
Tjerao sam Emila, kojem je očito bilo najteže pa mi je poslije bilo krivo jer je bilo jasno da se trudi koliko može. Pogled u dolinu bio je motivirajući iako se stijena iznad nas još uvijek činila beskonačna. Bili smo zarobljenici planine i samo naša ustrajnost će odlučivati o našoj sudbini. Nikada do tada u životu nisam se osjećao tako usamljen.
Na klasičnim ekspedicijama kod tako velikih problema može se okrenuti i spustiti nazad u dolinu na sigurno, po poznatom i najčešće već osiguranom putu. Ovaj put nije postojala takva opcija, a i radijska veza s bazom tijekom dana najčešće je bila loša. Nebrojeno puta uzalud sam zvao u radijski prijamnik. U bazi je naime bilo tako ugodno da su zaboravili na nas.
Tako je prošao i taj dan kad smo penjali kao u ozbiljnim ledenim alpskim stijenama i za kraj dana željeli smo samo primjerno mjesto za bivak. Već sam očajavao jer se dan približavao kraju. Naše noćište bilo je kao orlovo gnijezdo prikačeno na strmu ledenu kosinu. Pogled je bio prekrasan, tako prekrasan da sam to osjetio usprkos visini i umoru. Dok su moćnom Anapurninom masivu nestajale zadnje Sunčeve zrake, uvukli smo se u naše platneno sklonište. Povremeno bi vjetar huknuo preko padine. Spremali smo se za četvrtu noć, a svaka je bila sve teža!

LOŠA VEZA
I za ostale to je bio dan pun odluka i preispitivanja. Nestrpljivo sam iščekivao radijske vijesti iz baze. Briga zbog drugog naveza dodatno me izjedala.
Iz baze se javio Sablja, vrativši se nakon što je ispod stijene izvagao mogućnosti. Juš i Rok popeli su se do depoa u stijeni. Veza s njima bila je tako slaba da je Sablja bio posrednik. Još slabija kad se ponovno uključio i oficir za vezu.
Dremuckajući pokraj kuhala slušao sam vremensku prognozu, koja je i dalje predviđala lijepo vrijeme i temperaturu oko -18 stupnjeva na našoj visini.
Zbog Sabljine odluke sam odahnuo, ali i dalje bio zabrinut za Juša i Roka. Bilo je jasno da jedni drugima nećemo moći ni najmanje pomoći. Svatko će sam morati snositi sve posljedice ovog uspona.
19. listopada napustili smo bivak tek u 9. ujutro. Svanuo je prekrasan dan i zapadni greben Daulagirija šibao je jak vjetar. Neprospavane noći, koje sam kratio spravljanjem i kuhanjem pića, do sada su bile prava mora. Te noći smo bar nešto jeli, iako je i ta dehidrirana hrana bila samo za preživljavanje. Nitko ne zna koliko će zaista taj naš uspon još trajati.
Barem je veliki kosi greben bio malo manje strm od žljebova koje smo penjali dan prije. Da bi brže napredovali, penjačko uže sam samo vukao za sobom. Do podne smo stigli ispod kamenog balkona, kojeg smo promatrali iz doline. Japanski greben ukrašen velikim snježnim strehama već nam se poprilično približio. Već smo bili u visini velikog ledenog prijeloma, koji nam je zadao toliko straha u donjem dijelu stijene. Pogled odozgora bio je širok i usprkos visini koja je slabila duh, bili smo još uvijek optimistični. Samo brzina našeg penjanja nije bila u skladu s našim željama.


Preveo: Bojan Novak