Odiseja Daulagiri – Slovenska himalajska ekspedicija u južnoj stijeni Daulagirija – XIV. dio

Sunce već sat vremena obasjava padinu visoko iznad nas. Čim smo dosegnuli gornji dio rampe, komadi leda i kamenja počeli su zujati oko nas.
Ispred su bile strme stijene s kojih su u prevjesima visjele ledene svijeće. Rub stijene se na lijevoj strani odlomio u divlje razbijenu provaliju, duboku 1000 m, sve do ledenjaka. Iznad nas na tamnoplavom nebu još uvijek je svijetlio veliki ledeni prijelom, a Sunce je sve više peklo. Samo onaj tko je bio u sličnoj situaciji i tko je osjetio strahotu lavine može osjetiti nevolju takvog trenutka. Rado bih požurio, ali sve je bilo kao u najgorim snovima. Možda bi trebali penjati svatko za sebe – nenavezani. Ali odlučili smo da će nas uže povezivati u zajedničkoj sudbini.
Već u trećoj dužini kamene rampe paljba odozgora nevjerojatno se pojačala. Uz zujanje letećeg kamenja, sve češće se čuo zlokobni tresak i hukanje velikih stijena. One su letjele sa svih strana i križale svoje putanje. Bilo je kao u košnici. Čekali smo priljepljeni na kamenim izbočinama i hvatali ravnotežu. U rijetkim trenucima prešli bi par metara do novog zaklona.
Bilo mi je jasno da se takvog hazarda nećemo moći zauvijek igrati. Bilo je tek devet sati, a stijena je već poludjela. Voda se cijedila, a sa svih strana se rušilo kamenje. Silno sam želio samo jednu malu policu ispod prevjesa. Ovaj skok bio je kritična točka. U nepoznatoj stijeni ne bi ga mogli popeti po noći. Moramo se, dakle, pod svaku cijenu izvući iz ovog pakla.
ŠEST SATI ČEKANJA
Bila je to igra mačke i miša – točnije tri miša. Mačka je bila Daulagiri. Grozničavo smo popeli još par dužina u smjeru malog crvenog stupa gdje sam očekivao bar nekakav zaklon. S desna je tekla voda i u njenom toku brčkali su se komadi leda i kamena. Još samo da se sruši led iznad nas i odnijet će nas vrag!
Tad sam preko kamene rampe dosegnuo sigurnu policu i s velikom mukom zabio osiguravajući klin. Tog ludog 16. listopada ćubili smo tamo šest dugih sati. U stijeni je bilo kao u ludnici. Posvuda se čula treska kamenja, koje je iza sebe ostavljalo samo oblačiće sive kamene prašine. Bio je upravo onakav dan kao prije velike kiše. Tad smo „ludnicu“ slušali sa sigurne udaljenosti, a sad smo usred nje. Zabolilo me od pomisli da je to uvod u novo pogoršanje vremena.
Sve više smo se privikavali na buku i lom te u međuvremenu skuhali nešto pića, što je kod penjanja na velikim visinama jedan od najvećih problema. Uz svu tu vodu oko nas taj dan smo takoreći morali trpiti žeđ.
Oko četiri popodne uvjeti u stijeni naglo su se počeli popravljati. Sunce, koje se pomaknulo prema zapadu, sad je samo djelomično obasjavalo naš dio stijene. Bilo je sve manje kamenja i vode pa smo se brzo popeli preko ruba u sljedeće snježište, koje je vodilo do druge ledene rampe. Uspjeli smo popeti pet dužina prije nego što se počelo mračiti. Noć puno brže padne na onim zemljopisnim širinama. To sam znao iz nekih prijašnjih iskustava. Što prije moramo pronaći mjesto za bivak.
Ali stajali smo na tvrdom ledu tik ispod vertikalne, stometarske, zaleđene stijene i na prvi pogled nismo vidjeli niti jednu varijantu. Hladnoća je naglo ledila zadnje kapljice vode i stijenska rampa je dobivala zlokobnu, prljavosivu nijansu.
IZGUBLJEN DAN
U drugim okolnostima skok bi bio penjiv, ali nakon cjelodnevnog prženja na Suncu, s našim teretom i nadolazećom noći, penjanje ravno gore bilo bi riskantno. Tako da sam nakon dvadeset metara zabio klin i ispenjao preko okomitog leda van na kameni greben, gdje sam na opće oduševljenje naletio na upotrebljivu policu među stijenama. Veliki prevjes iznad nje garantirao je sigurnost od mogućih lavina.
Time je u crnoj noći završio dan, koji je za nas penjački bio izgubljen i iz kojeg smo se uz veliku dozu sreće izvukli samo s prerezanim penjačkim užetom.
U slijedeća tri sata, iako bih rado zadrijemao i zaboravio na sve skupa, uspio sam skuhati nešto hrane i pića.
Da bi nadoknadili zaostatak zbog više sile, 17. listopada počeli smo penjati već u ponoć. Polovični Mjesec slabo je osvjetljavalo divovsku stijenu, a stijenski dijelovi izgledali su kao crne mrlje. Vjetar je iz velike dubine tu i tamo donosio zvuk gromoglasne Tuko Kole. Tu noć je dolinski kraj za nas bio tako nestvaran!
Pod svjetlom Mjeseca penjali smo preko razbijenog kamenog grebena i za sobom vukli uže, koje je zapinjalo. Nakon šest dužina dokopali smo se snježne priječnice, koja je vodila u ledišta iznad skoka. Bio sam zadovoljan pronađenim prijelazom jer nam je olakšao sve ono što bi nas čekalo u ledenom skoku.
SVE VEĆA ZABRINUTOST
Strmo ledište, koje je bilo izbrazdano crnim prugama žljebova, kroz koje je po danu derala voda, nestajalo je negdje u beskonačnoj tami. Penjali smo između stijena i tamnog vodenog korita, zabijali klinove u stijenu i osluškivali komade leda koji su i po noći letjeli u dolinu. Srećom niti jedan nije pogodio u ništa živo. Nitko nije brojao dužine, samo smo jurili sa sidrišta na sidrište. Kako bi čim više dobili na vremenu, penjao sam slobodno dok je Cene osiguravao Emila, koji je tu noć bio zadnji na užetu. Briga zbog nedovoljne aklimatizacije bila je sve veća i morila me još od ulaska. Strmina od dobrih 50° završavala je velikim ljevkastim snježištem ispod treće kamene prepreke, koju smo dosegnuli s prvim svjetlom. Paralizirajući umor zahvaćao je tijelo, već treću noć vapilo je za odmorom.
Treći skok zaobišli smo penjući daleko desno po stijenama, koje su bile u potpunosti prekrivene ledom te došli na početak suhog i jako krušljivog dijela stijene.
STRAŠNA ŽEGA
U prvim jutarnjim satima, kad Sunce započinje sa svojim razarajućim radom u ledenim padinama, žurili smo koso lijevo da dosegnemo polje bezbrojnih ledenih žljebova, koji lepezasto razvedeni označavaju gornji dio stijene. Uskoro se cijela ta hrpa kamenja rastresla, oživjeli su vodeni žljebići i stijena je opet zahukala kao i jučer.
Usprkos strašnom umoru, koji je bio sve veći što je Sunce više peklo, noćno penjanje nam se isplatilo. Ovaj put smo rušenje u stijeni gledali na sigurnoj udaljenosti s ledenog grebena na visini od oko 6200 metara. Penjali smo po grebenu po strašnoj žegi, bez odgovarajućeg osiguranja jer je led cijelo vrijeme bio mekan, a nožišta nesigurna.
Nakon mukotrpnog 16-satnog penjanja, tog popodneva započeli smo s pripremama za treći bivak u teškoj ledenoj strmini. Susjedni vrh Manapatija vidio se ispod nas. Drugovi u bazi bili su već nestrpljivi jer smo po predviđanju trebali doseći rub stijene na jugozapadnom grebenu. Kako bih im rado objasnio da oko iz sigurne doline vidi događanja u stijeni potpuno drukčije.
Dobra tri sata klesali smo u led policu i s noći prvi put postavili mali šator, kojeg smo improvizirali u Katmanduu, a sašio ga je Marjan Kregar iz Kamnika. Dok smo se uvlačili u njega, bilo mi je jasno da će noći u njemu biti sve osim humanih. Jednostruko platno, veličinom i oblikom najviše podsjeća na nešto veću vreću, koju smo konopčićima pričvrstili na cepine zabijene u padinu iznad police.
Ja sam kuhao, a Cene i Emil spremali su se za noć. Dok sam se bavio topljenjem snijega, preko radija razgovarao sam s bazom jer tijekom dana nije bilo vremena.
LJUTNJA ZBOG PITANJA
Trojica u bazi, a posebno Sabla, čude se kako to da nismo na rubu stijene. Takva pitanja jasno pokazuju manjak ikakve predodžbe o dimenzijama himalajskih planina. Ni lekcija sa sedla iznad baze nije nikoga ništa naučila. Odjednom me hvata bijes jer umoran uz kuhanje moram raspravljati o takvim stvarima kao što su pitanja kada i kako ćemo doći na vrh, da li će to biti sutra ili tek sljedeći dan. Time me muči oficir za vezu jer bi naš dolazak na vrh gledao kroz daljinogled. Naravno da bi to trebalo biti rano ujutro dok još nema magle… Naravno da bi trebali hodati baš po rubu grebena da bi bili čim vidljiviji i bar tri sata prije najaviti svoj dolazak na vrh zato da bi mogao potražiti pravo mjesto za gledanje. Pa da čovjek poludi!
Onda smo opet razgovarali s drugim navezom, čiji je vođa bio Juš. Prema planu bi morali drugi ili treći dan našeg penjanja i oni ući u stijenu.
Preveo: Bojan Novak