Odiseja Daulagiri – Slovenska himalajska ekspedicija u južnoj stijeni Daulagirija – XIII. dio
To donosi olakšanje. Još kratak stisak ruke i bazi okrećemo leđa. Tko je tada znao da je više nikad neću vidjeti! Čovjek još dugo neće biti sposoban predvidjeti sve u naprijed.
Popodne 15. listopada kod šatora na ledenjaku konačno smo napunili ruksake, stavili dereze i popili zadnji čaj.
Nakon toga, oznojeni nosili smo ruksake po putu kojeg smo već dva puta prošli. Paklena vrućina otopila je snijeg tako da sam na nekim mjestima jedva prepoznao put. Zbog užadi koju smo pokupili s ploča teško smo penjali, a ruksaci su narušavali ravnotežu tijela. Snježne police na kojoj smo dva puta bivakirali više nije bilo. Stijena, koja nas je predvečer pustila na snežišće i gdje je u sigurnosti malog prevjesa stajao šatorčić, tog popodneva nije bila ni malo himalajska. Tamo smo se utaborili za par kratkih noćnih sati, koje će utišati šum potočića otopljenog snijega i ohladiti zagrijane stijene.
Kada je 13. listopada navez Zupan, Kolar i Sabolek na vrhu Crnog stupa došao do izlaza iz suhog dijela stijene, nije se imalo više što čekati. Zbog visokog datuma imali smo samo jedan pokušaj. On se poklapao s planovima – pun mjesec i ugodno vrijeme, što je u onim krajevima zaista nešto posebno. 15. listopada u stijenu je ušao navez Belak, Berčić i Tratnik da se popnu i spuste po sjevernoj strani. U slučaju idealnog razvoja događaja, 17. listopada slijedio bi drugi navez. Na slici: prvi stijenski skok u ledenom dijelu stijene, koji je jurišni navez stajao šest sati čekanja zbog kamenih lavina. (foto: Stane Belak)
NOĆNI USPON I DNEVNO ČEKANJE
Znao sam da je to prenoćište zadnje ugodno na našem putu. Već sljedeće jutro otvorit će nam se put u nepoznato prostranstvo južne stijene. Zato sam vrijedno kuhao čaj, juhu i maratonik, a u međuvremenu smo se punili napolitankama i drugim delicijama. Odjednom me presjeklo: „Još ima vremena da se vratimo. Sutra to vjerojatno neće biti moguće.“
Vani su sjale zvijezde, noć je mirna, a čak su i nebrojeni potoci vode utihnuli u svom noćnom smrzavanju. Zaista se nismo mogli tužiti na vremenske uvjete. Trenutnu tjeskobu opet je zamijenio optimizam. Ujutro ćemo se riješiti pupkovine koja nas povezuje s bazom i onda nek’ se priča odvije do kraja.
Zadrijemali smo, bar se nama činilo, na kratko vrijeme. U jedan po noći probudio sam se iz sna. Zaspali smo! Brzo sam morao pripremiti čaj, a već je bilo iza tri sata. Stijenu je obasjavala mjesečina, koja je naglo slabila ovih dana. Nevjerojatno kako je mjesečina gubila svoju snagu baš sad kad smo je trebali. Oprema u ruksacima bila je kvalitetna, ali ne i lagana. Zbog toga sam imao osjećaj kao da na leđima nosim tustog prasca.
U četiri ujutro prikopčao sam se na bijelo Totrino uže i započeo naglo uspinjati. Cene me pratio vrlo blizu, a Emil je krenuo s popriličnim kašnjenjem.
RUKSACI SU NAS VUKLI NAZAD
Uže visi u velikom luku preko okomitog ruba police, koju smo dosegli zadnji put. Neugodno je čovjeku koji se mora prikopčati na uže koje slobodno visi, a padajuće kamenje ga može sasjeći i mora visjeti s teškim teretom i brzo se uspinjati. Pravi ruski rulet. Pouzdao sam se u vertikalnost stijena i na kamene plotune, koji su u pravilu trebali letjeti preko naše užadi.
Dobra tri sata mučili smo se po užadi, koju je u vertikalnoj, a ponegdje i prevjesnoj stijeni Crnog stupa pričvrstila Juševa skupina U međuvremenu je Mjesec, na kojeg smo toliko računali, zašao i sve više smo se mučili u sjeni kamina i pukotina. Grozno sam grebao po pločama i tražio ravnotežu.
S danom smo ispenjali vertikalni dio stijene i izašli na strmu, 300 m dugu snježnu padinu, koja čini kosu rampu i vodi do prvog zaleđenog skoka u našem smjeru.
Još dok sam odozdo s dalekozorom proučavao naš put, bilo me strah te prepreke. Prije svega zbog mogućeg ledenog slapa, koji nam se obećavao. Ali skok nas je dočekao s prevarom na koju nisam računao!
LEDENA PRIJETNJA IZNAD NAS
Snježna rampa sa svojim 45-postotnim nagibom neće zadavati nikakvih tehničkih problema i usprkos balastu na našim leđima to je prohodan teren, osim ako…
Taj „ako“ bilo je trokutasto ledeno polje seraka, a posebno divovski ledeni komad u Japanskom grebenu baš iznad nas. Ledena prijetnja visjela je iznad nas kao Damoklov mač. Zato smo kao opsjednuti trčali uzbrdo preko snijega. Kad bi se otrgnuo samo mali dio tog leda ništa nas ne bi spasilo. Sreća nas je morala pratiti na tom prijelazu!
I to je karakteristika Daulagirija. Ako nije zaista teško, onda je opasno.
Jutarnje Sunce naglo se spuštalo po stijeni. Bili smo na pola visine snežišća kad nas je uhvatilo. Zakuhali smo u trenutku. Stijena je oblikovana kao udubljeno zrcalo i na tom mjestu nema vjetra.
STIJENA JE POLUDJELA
Bili smo svjesni opasnosti, koja se povećavala s vrućinom.
Preveo: Bojan Novak