Riječki Alpinistički Klub

Ubrzo nakon što se Emil spustio preko prevjesa na sigurnu policu, negdje iznad nas začula se podmukla tutnjava najavivši veliki odron. Baš kad smo odgonetnuli u kojem dijelu stijene se opet odronilo, nad nama se zatamnilo, a preko prevjesa preletio je ledeni vjetar noseći pijesak i led.
Nagonski smo se ukopčali u fiksno uže jer nitko od nas nije bio spreman na takav razvoj događaja. Dok smo još uvijek iznenađeno stajali onako bijeli od mješavine praha i leda, koji je prekrio nas i stijenu, lavina je vjerojatno nastavila po grapi desno od nas. Istovremeno smo se sjetili Jušove skupine, koja se negdje ispod nas penjala prema bivku. Malo prije smo pričali preko radija. Što je s njima? Zgrabio sam walkie-talkie i viknuo u njega: „Juš, javi se!“ Odmah sam dobio odgovor: „ Svi smo živi. Ovo je bilo ozbiljno.“ Odahnuo sam. Ipak smo još uvijek svi na broju! Treba imati i sreće.
Nakon toga smo se počeli spuštati dolje i ispod prve užadi sreli naše drugove, koji su se penjali da bi se slijedećih dana popeli na Crni stup i time otvorili put u više dijelove stijene.

CRNI STUP I AZURNA OBALA
12. listopada navez u stijeni se iskazao. Prije prvog svijetla napustili su bivak te ih je bilo lijepo gledati dalekozorom kako su napredovali po dugom slobodno visećem užetu do depoa pa svojim smjerom strmo gore u Crni stup. Juš i Sabla su već do podneva potrošili svu slobodnu užad dok je Rok na zadnjem snežišću u zaklonu niskog prevjesa postavio stari visinski šator «Everest». Poslužit će kao depo i polazišna točka za završni uspon.
Bio sam na iglama. Momcima je u stijeni očito išlo odlično, ali im je ponestalo užeta za posljednjih 100 najtežih metara. Nije preostalo ništa drugo nego da se pokupi užad u nižim dijelovima gdje nije neophodna i upotrijebi u zadnjem, izlaznom dijelu stupa. Juš i Sabla su tako nadoknadili prazan hod od prije par dana i u ostatku dana skupili skoro 150 m užadi iz donjeg, „lakšeg“ dijela stijene. Kad su se navečer umorni javili iz bivka, bio sam siguran da će sljedeći dan pasti i Crni stup.
Jutro 13. listopada svanulo je kristalno čisto, a takav je bio i cijeli dan. Dok je navez u stijeni rješavao zadnje probleme stijenskog dijela, nas trojica otišli smo u dugo planiranu posjetu susjednoj ledenjačkoj dolini, koja leži nasuprot južne stijene. To je bio jedini dan kad nije bilo magle u stijeni ni iznad doline.

“GOZDIČ JE ŽE ZELEN…”
Priječili smo ledenjak i na spoju dviju dolina, između divlje naguranih i pomiješanih morena, naletjeli smo na malo ledenjačko jezero u kojem se zrcalila naša stijena. Tamne sjene okolnih padina nudile su fantastičnu pozadinu jutarnjim zrakama, koje su obasjavale morene i bajkoviti proplanak ukrašen jesenskom travom. Ledenjački potok vijugao je u velikim meandrima po ravnici, koja se činila nestvarna onako usred provalija i ledenjaka.
Bili smo veseli kao djeca. Svi smo osjećali da je taj slobodan i veseli dan bio posljednji takav. Sad krećemo za ozbiljno i tko zna je li to naše posljednje veselje. Kad god bi razgovarali o nekom usponu, debata je bila crnohumorna. Juš je najnapetija očekivanja završavao s početnim stihovima one pogrebne: «Gozdič je že zelen…» („Šumica je već zelena…“)
Zato sam shvaćao kad se Cene s morene zaletio na proplanak, djetinje veselio kiticama suhe trave, mahao rukama i vikao: „Azurna obala! Pješčana plaža, travnata plaža“. I uz to jednostavno veselje iznenada sam shvatio koliko zaista trebamo opuštanje.
I u stijeni je bilo sve kao po narudžbi. Dok smo s visokog gorskog rebra slušali izvještaj iz stijene, bio sam više nego zadovoljan. „Penjanje kao u Dolomitima. Sabla penje kao zmaj. Teškoće su u granicama gornje petice i užadi će biti dovoljno!“ Kroz dalekozor mogli smo vidjeti tri crne točkice pod vrhom crnih stijena. To su bili naši drugovi! Odradili su lijep posao.
Tog popodneva Crni stup je popet te je put u ledeni dio stijene bio otvoren.
Popodne smo se vratili u bazu i u noći dočekali ostalu trojicu, koji su se vratili iz stijene umorni, ali zadovoljni. Priča konačno može početi!

DOBRA VREMENSKA PROGNOZA
U međuvremenu dok smo obavljali poslove, tu i tamo čitali smo poštu, koju je Deobadur donio zajedno sa 600 m užadi iz Katmandua.
Na kraju smo nakon ručka sjeli na zadnje savjetovanje prije velikog trenutka. Činilo se da će biti dobro vrijeme, a ja sam se nadao da će potrajati cijeli sljedeći tjedan. Osjećao sam da će listopad biti pravi mjesec za naše planove. I oficir za vezu je potvrdio dobru prognozu. Za vrijeme velikih praznika, Diwali drži vrijeme 10 dana kao na prvi dan praznika. Tako da će sljedeći dani biti pravo biserje… Dogovorili smo se za radijsku vezu na svaki puni sat ili na dva sata ako penjanje bude bez problema. U razmaku od dva do tri dana u stijenu ćemo otići podijeljeni u već postojećim skupinama. Sutra, 15. listopada, kao prvi navez idemo prenoćiti u stijenski šator. Slijedi Juševa skupina kad ćemo mi biti bliže rubu stijene – Japanskom grebenu.

KAO DA IDEMO NA NEDJELJNO PENJANJE
Radi lakšeg sporazumjevanja radio vezom, svaka skupina imala je fotografije južne i sjeverne strane planine s ucrtanim i markiranim točkama te smjerom uspona i silaska. Nakon što sam oficiru za vezu objasnio plan uspona i predao mu novac za troškove dok nas nema, čekalo je još pisanje izvješća i pisama, koje će biti zadnje vijesti o našem djelovanju.
Raspoloženje je bilo slično raspoloženju prije bitke. Svaka sitnica može biti presudna. Nebrojeno puta sam presložio hrpu opreme i razmišljao što još nedostaje i čega ima previše. Nitko se do sada nije uhvatio u koštac s tako velikom stijenom i to na ovakav način.
Ući ćemo u nju kao na nedjeljno penjanje. Bez pomoći šerpa i bez kisika idemo u stijenu svjesni da neće biti nikoga tko bi nam mogao pomoći. Tek jedan drugome da nesreća jednoga ne pogubi i ostale. Zato nema mjesta pogreškama. Iznad fiksne užadi neće biti mogućnosti povratka osim preko grebena na drugoj strani planine.

HRPA PITANJA
Opterećivala me divovska odgovornost za takav podvig. Hoće li vrijeme biti povoljno za cijelog uspona? Kakve će biti težine u stijeni iznad Crnog stupa? Hoće li ogroman serak na grebenu pričekati da izađemo iz opasnog područja? Hoćemo li izdržati napore usprkos nedovoljnoj aklimatizaciji na ove visine… Što ako izbije jedan od onih vjetrova koji nas mogu otpuhati s grebena? Ne bi bili ni prvi ni zadnji koji su stradali na toj planini! Što ako… Bezbroj pitanja, a ni jedan odgovor!
Na kraju je prevladao optimizam. Posljednja noć u bazi i prekratko prijepodne za mene povijesnog 15. listopada prošli su kao treptaj oka. Juš stoji u raskoraku ispred šatora i viče onu poznatu: „Gozdič je že zelen…“

I sam sam se priključio pjesmi crnog humora.