10 veljače 2014 Autor: Stane Belak – Šrauf Povijest alpinizma Prenosimo

Odiseja Daulagiri – Slovenska himalajska ekspedicija u južnoj stijeni Daulagirija – XI. dio

Zubi dereza neugodno su proklizavali na glatkim pločama po kojima su žuborili potoci. Nakon što je strmi skok bio iza mene, nastavio sam strmo desno gore po dobro zasnježenim pločama. Navikli smo se na hučanje stijena kroz zrak i šupljih udara u snijeg pored nas. U takvim situacijama čovjek jednostavno postane fatalist. Nemaš se gdje skloniti.

Južna stijena Daulagirija, koja se spušta ravno u zelene šume himalajskog predgorja, radi te karakteristike ima vrlo promjenjivo vrijeme. Stijena se iz nižih dijelova može vidjeti samo u rano jutarnjim satima, inače je zavijena u maglu i obilne snježne ili kišne padaline. To je veliki problem za alpiniste. Visoke temperature su razlog zašto se planina doslovce ruši. Za navez u takvoj planini, viseći seraci i kamene lavine težak su psihički test. Na slici: bivak ispod prevjesa, koji nas je spasio od ledene lavine 11. rujna (5000 metara).

USPJEŠNIH PRVIH 800 METARA STIJENE!
Budući da je sve letjelo preko nas, bio sam siguran da smo ispod istaknute stijenske barijere na visini od 4880 m, gdje trebamo naći prolaz u slijedeći položeniji dio stijene. Popodne, dok su desno od nas šumile lavina i voda, dosegli smo slijedeću stijensku barijeru. Po tmurnoj magli procijenio sam je na samo 50 m visine. Vrijeme nije dozvoljavalo daljnje istraživanje. Zabili smo klinove u stijenu ispod prevjesa i objesili opremu koju smo donijeli. Ujutro će Sabla i Juš, koji su danas ostali u bazi, nastaviti s radom. Uspješno smo otkrili prvih 800 m stijene!

ODVRATAN TEREN
Uspon po inače poznatoj stijeni bio je pravi pakao. Po dosadnoj kiši i tami, uz ružno udaranje padajućih stijena i bučanje vode, probijali smo se do prve stijenske barijere. Tamo smo se pripremili za noć, iskopali policu u snijegu ispod prevjesa i uvukli se u vreće za spavanje. Neugodan snijeg mučio nas je do ponoći, a onda se pokazao Mjesec i sjao sve do jutra. Ujutro, dok smo napuštali ledeni bivak gdje je sve bilo stvrdnuto od mraza, noćni krajnje neugodan uspon bio je samo ružan san.
Iznenada smo dosegli kraj užeta ispod velike stijenske barijere, koja se koso spušta do glavnog lavinskog kanala na desnoj strani. Sabla i Juš tu su izgubili jedan dan. I ja sam imao samo jedan sat da istražim moguće prijelaze u dugoj desnoj priječnici prije nego nas zahvati magla. Već napetu užad morali smo preseliti u desno pod veliki prevjes skoro vodoravno preko stijene. Stijena je bila krušljiva, mokra i skliska. Ukratko, odvratan teren za kojeg nisam znao hoće li će me dovesti do lakšeg područja iznad prevjesa.

DRUGI BIVAK
Počeo je padati snijeg i naše djelovanje tog dana bilo je prilično neizvjesno. Bio sam jako sretan kad sam ispod prevjesa, već daleko u priječnici, naletio na udobnu i dovoljno široku policu, gdje smo uredili drugi bivak.
Dok sam zabijao klinove i učvršćivao užad, na trenutak se magla razišla te sam zaključio da je stijenska barijera takoreći savladana. Prolaz u sljedeće snežišće branila je samo 5 metarska prevjesna stepenica, sva u ledu. Uz divlje padanje kamenja, pomoću polametarskih alu profila osigurao sam prevjes i potegnuo još 30 m gore u zasnježeni dio. S desne strane udarale su stijene, a po lavinskoj grapi padala je mješavina vode i leda. Brzo sam pobjegao natrag ispod sigurnih prevjesa kamo je Cene pretovarivao materijal iz prednjeg depoa.
Dok smo se popodne pripremali za bivak, već je počeo padati snijeg i bili smo baš dobre volje. Još jedan uspješan dan i dobri izgledi za sljedeći, kojeg ćemo moći započeti i prije prvog Sunca.

VEĆ IZNAD 5000 METARA
Tog dana je u bazi odmarala druga skupina kako bi nas mogla zamijeniti posljednji put. Za punog Mjeseca, ili koji dan kasnije, planirali smo početak onog pravog uspona koji će nam dati rješenje južne stijene.
Rano 11. listopada Emil i ja počeli smo s usponom po još nepoznatoj stijeni u smjeru crnog stupa na čijem vrhu bi trebali prestati problemi. Uspješno smo pratili teren tamo-amo po policama i plahtama snijega, koji je ležao na njima.
Oko podne smo nakon teškog i strmog uspona po stijenama desegli policu na visini od čak 5200 metara. Stijena je bila čudna mješavina pijeska i škriljevca, što je zahtijevalo vrlo oprezno penjanje. Ostatak užeta pričvrstili smo na zabijene klinove i pripremili se za spust. Vršni stup činio se vrlo blizu. Nazad u maglu sputali smo se puni optimizma. Ipak smo uspjeli popeti 1100 m stijene, što je samo po sebi bio lijep doseg, posebno što se pri tom nitko nije ozlijedio.
Cene, koji je vrijedno nosio opremu po stijeni na zadnje snežišče, dočekao nas je sa čajem i juhom, koje je spremio na plinskom kuhalu. Vlažna magla je prekrivala okolinu i još više nadopunjavala neugodan osjećaj dok smo sa svih strana slušali podmukle zvukove stijenskih i ledenih lavina.


Preveo: Bojan Novak