Riječki Alpinistički Klub

Nazad smo se spuštali po neugodno mokrim pločama i tražili svoje tragove u snijegu, koji su brzo nestajali njegovim topljenjem. Sa strahom od padajućeg kamenja tražili smo zavjetrinu ispod prevjesa i po mraku se spustili ispod šumećeg slapa, a iznad lavinskog stošca do šatora na ledenjaku. Povremeno je s gornjeg dijela Daulagirijevog ledenjaka sa strašnom bukom padalo kamenje, što nije baš bilo ugodno.
U šatoru se drugi navez, Sabla i Juš, spremao za noć da bi slijedeće jutro nastavili naš posao. Padala je noć i zato je razgovor bio kratak. Predali smo im nekoliko važnih informacija i nastavili brzo preko ledenjaka te u tami došli do baze. Bio sam zadovoljan razvojem događaja.

Devet dana smo proučavali i vagali najsigurniji i uopće moguć smjer. A 6. rujna odlučili smo se za smjer koji započinje u najnižem dijelu stijene, vodi strmo u lijevo i izlazi na japanskom grebenu desno od samog vrha. Donji stjenoviti dio visok je 1200 m i predstavljao je ključni dio uspona. Zbog komplicirane potrage za prolazom u višu, orijentacijski jednostavniju ledenu padinu, podijelili smo se u dvije skupine. One su u dva navrata otišle u stijenu i popeli je do visine od 5300 m. Tamo završavaju problemi u stijeni, koji su ponegdje dosezali gornji peti stupanj. Na slici Emil Tratnik u priječnici ispod prevjesa stijenske barijere (5000 m). (Foto: Stane Belak)

SABLA I JUŠ SU ZASPALI
Osmi rujan bio je loš dan pa je splasnulo jučerašnje uzbuđenje. Iako sam dežurao od 5 sati, Sabla i Juš su se javili iz stijene tek u 8. Bio sam ljut shvativši da su zaspali. Do poznate točke došli su prekasno premda je vrijeme bilo ljepše od jučerašnjeg i magla se navukla tek u deset. U magli i u obilnom padanju kamenja, neuspješno su tražili prolaze u lijevom dijelu stijenske barijere.
Rezultat toga dana bio je loš. Samo 100 m novootkrivenog puta, a i to je bilo pola u prazno. Zbog preobilnog obroka kasno navečer, imamo i probavnih smetnji. Nevjerojatno prljave Tensingove ruke također su imale udjela pa me nije čudilo kad se Rok požalio da se slabo osjeća. Ni radio stanice ne rade kako treba. Nismo ih stigli prekontrolirati jer smo ih u zadnji trenutak podigli s carinskog depoa kao ostavštinu ekspedicije na Lotse. Oficir za vezu ih sada osposobljava. Može se pohvaliti sa šestomjesečnim tečajem iz tog područja, na kojem je bio prije nekoliko godina u Londonu.
Rok je ostao dan duže u bazi zbog problema sa želucem pa se onda priključio Jušovi grupi, u kojoj je i Sabla. U drugoj smo Cene, Emil i ja. Tog dana nije nam uspjela ni večera. Rok je spremao prave pravcate palačinke. Cijelo popodne, još od ručka trudio se da ih spremi za večeru. Na kraju smo završili na konzervama tripica i gulaša, što nam je priskrbilo još jednu neprospavanu noć.

LEDENA LAVINA
Zadnji dio noći proveo sam na otvorenom da bi vidio prvo Sunce na vršnom grebenu naše planine. Tih prvih nekoliko trenutaka je najpovoljnije za traženje skrivenih prolaza.
Malo prije svitanja zašao je Mjesec, koji raste te će biti pun za para dana. Do tad naš bi posao u donjem dijelu stijene trebao biti gotov i sve bi trebalo biti spremno za završni juriš. Potiho me hvatala nestrpljivost. Ako nas stijenska barijera bude previše zadržavala, zakasnit ćemo na puni Mjesec uz čiji sjaj bi trebali penjati najizloženije dijelove stijene.
Zato sam već u svitanje 9. rujna dobrih sat vremena iznad baze promatrao donji dio našeg smjera. Po strašnoj hladnoći, s dalekozorom u rukama, bauljao sam okolo i promatrao svaki komadić u stijenskoj barijeri. Ona je, uz još nepoznati drugi izlazni stup, ključ smjera. Nakon nekoliko sati, tresući se od hladnoće, znao sam takoreći sve. Mora ići, u to sam bio siguran vrativši se u bazu u trenu kad je Sunce provirilo iza grebena.
Do ručka smo pripremili sve za ponovni odlazak do stijene, malo odmorili i popodne napustili bazu da još za dana dođemo do prostora za noćenje u stijeni. Kod šatora ispod stijene dopunili smo naše zalihe u ruksacima i zakoračili u strmi lavinski stožac, u koji se slijevaju sve lavine s desnog dijela stijene.

NAPREDOVANJE PO SJEĆANJU
Ispod izrazite prevjesne barijere, teren nas je odveo strmo gore lijevo. U magli i vlažnoj vrućini nismo vidjeli što nas čeka u višim predjelima. Zujanje padajućeg kamenja bilo je sve učestalije, a slapovi otopljenog snijega sve glasniji.
Pričvrstili smo nešto fiksne užadi za popodnevni povratak jer nismo imali namjeru noćiti u stijeni.
Trebalo je provjeriti strminu stijene baš do glatkog žlijeba kroz koji je tekla voda i valjalo se kamenje. Stijena je bila odvratna mješavina pijeska i škriljevca. Na nekim mjestima je bila toliko šuplja da sam imao osjećaj kao da penjem po trulom deblu. I zvukovi su bili takvi. Neugodan osjećaj za penjača! Vidljivost je bila nikakva i napredovali smo samo po sjećanju.