Riječki Alpinistički Klub

Vrućina je učinila svoje pa su se neki od najveselijih sahiba kao krepani dovukli do mjesta noćenja. Postavili smo šatorčić koji je već prije služio svrsi na vjetrovitim padinama Everesta. Imali smo samo jedan šator, a nas je bilo šestero. Smiješio nam se dobar gužvanac tijekom noći koju smo iščekivali sa zebnjom zbog velike mogućnosti da  zapadane snijeg, što bi našu situaciju dodatno zakompliciralo.Ali išlo je kao podmazano. Popodnevno kuhanje hrane razvuklo se u kasnu večer kad se i magla raščistila, a na nebu zasvijetlile bezbrojne zvijezde. Obećavalo nam se prekrasno vrijeme i nadao sam se da ćemo brzo obaviti ovu našu aklimatizacijsku turu. Iako smo taj dan napravili čak 1100 m visinske razlike, tek smo bili na visini na kojoj se inače nalaze bazni logori.

Baš za toliko je Daulagirijeva stijena viša od ostalih. Noć, koju nam je zagorčala velika gužva, prolazila je strašno sporo. U početku nas je u šatoru za troje bilo šestero. Onda je Sabla otišao na otvoreno pod zvijezde i ogrnut u sve pernato što je uspio sakupiti počeo strašno hrkati. I ja sam dio tijela ostavio vani. Tako je bilo zgodnije kuhati, a kuhanjem se skrate dugi sati nespavanja pa se nisam dosađivao cijelu noć.  U 4 ujutro bili smo spremni za pokret.

LJEPOTA JUTRA

Preko ledenjaka, gdje su u tamnoj noći prijetile još tamnije pukotine, zaputili smo se navezani u trojkama na 50-metarsku užad. Dnevna vrućina obradi snijeg tako da je po jutarnjem mrazu idealan za hodanje. Uz svijetlo čeonih lampi vijugali smo kao krijesnice. Naša hvale vrijedna jutarnja revnost nagrađena je nevjerojatnim izlazom Sunca koje se rodilo iza tamne siluete grebena Anapurne. Nebo je iz  metalno plave prelazilo u žutu i uskoro se zapalila prva zraka na divlje razbijenom ledu gornjeg ramena Daulagirija. S našeg puta  planina je u potpunosti promijenila izgled. Manapatijev vrh stoji blizu Daulagirijevog jugozapadnog stupa gdje je on najstrmiji. Ništa se nije srušilo, samo je  snažan zapadnjak nosio zavjese pršića.

Tek što sam osvijestio ljepote jutra i uspio pripremiti fotoaparat,  ledena padina Manapatija kupala se u Suncu koje je bljesnulo iza Nilgirija i Anapurne. Vatromet boja  trajao je neko vrijeme, a mi smo fotografirali kao ludi. Zbog ovakvih jutara isplati se uputiti tako daleko, namakati u monsunu, trpiti pijavice i prolaziti kroz  ledenjačke vode. To se ne može kupiti. Možeš jedino zaslužiti i osjetiti. Dalje smo krenuli strmo uzbrdo i u velikom luku izbjegli dvije divovske pukotine. Svakim korakom  vidici su se širili. Podnožje južne stijene Daulagirija, odakle smo došli, ogrnule su magle. Poletan korak  postajao je sve sporiji i sve smo više odmarali.

“AKO PUŠIŠ NA 5000 METARA…”

S grebena iznad strmih litica južnih padina Manapatija pružao se pogled na zelene šume podgorja gdje smo bili prije par dana. Sve veća visina potvrđivala je onu “Sablinu filozofiju”, koju je tumačio dolje na odmoru dok je veselo vukao loše nepalske cigarete: “Ako pušim na 5000 m, umjetno si stvaram uvjete kao da sam već na visini od 7000 metara”. Zato me nije iznenadilo kada je tamo negdje ispod 6000 metara izgledao kao da je već na 8000. Ipak, dan je bio prelijep da bi se tu bavio s narkomanijom, gdje pušenje i spada i zagorčava mi dane na poslu tamo daleko u domovini.

Tako smo mi “tabanali” po zaobljenom grebenu dok je vjetar, karakterističan za vrhove iznad šest tisuća metara, pojačavao. Približavali smo se toj visini. Teren je postajao sve ravniji, a snijeg sve slabiji. Sabla, koji je uz pomoć cigareta visinu od 6000 metara dosegnuo već prije, odlučio je pričekati ostale koji nisu upotrebljavali takvu terapiju. Mi smo započeli s beskonačnom padinom, koje je prije svega bila psihički test. Tu je Rok preuzeo inicijativu i kao najmlađi predstavnik ekipe pregazio napornu padinu, koja je negdje u pozadini skrivala vrh.

Šesteročlana ekipa slovenskih alpinista izabrana je kroz dvije selekcije od strane komisije za alpinizam i potvrđena od komisije za ekspedicije u strane planine pri PZS. Ekspediciju su osim rijetkih slovenskih radnih organizacija podržali i matična planinarska društva i općinska vijeća odakle su bili članovi ekspedicije. Na slici su članovi ekspedicije 3.listopada, nakon uspješnog uspona na Manapati za vrijeme pakiranja, prije povratka u bazu. (Foto: Stane Belak)

POGLED KAO S BALKONA

Na vrhu se padina otvorila prema zapadu i između tamnih dubina kanjona Majangdi, gdje se spuštaju zapadne padine Daulagirija, dizao se močni bijeli val masiva Daulagiri Nimal, čiji je najviši vrh Daulagiri II visok skoro 7800 metara.  Iza njega nastavlja se masiv Čuren. Ovo je sve skupa patuljasto u usporedbi sa stijenom Daulagirija, koja je na svom gornjem rubu na 7600 m pravi lanac seraka, a gledali smo je kao s balkona.

2. listopada oko podne dosegli smo vrh, kojeg čini jedan veliki snježni nanos preko kojeg je zapadnjak nosio  oblake sitnog leda. Da je bila drugačija situacija, na vrhu bi napravili cijelu ceremoniju, ipak 6400 m nije mala visina, ali ovaj put smo si samo zadovoljno stisnuli ruke. Pogled nam je bježao prema Daulagirijevim liticama – tamo je bio naš cilj.

JOŠ JEDNA NOĆ BEZ SNA

S vjetrom u leđa otišli smo s Manapatijevog vrha i cijelo vrijeme razmišljali o opcijama u Daulagirievoj stijeni. Na svakoj točki spusta otkrivala nam je nove zagonetke. Prije svega, bilo je jasno da ćemo krenuti desnom varijantom stijene. Odavde smo mogli vidjeti velike ledene serake koji bi nas ugrožavali pri usponu po trokutastom stupu lijevog smjera. Još bi najviše bili izloženi lavinama dolje na ledenjaku gdje se zaustavljaju ledeni odroni. U svakom slučaju, slijedeći tjedan će pasti odluka jer je vrijeme za pokušaj počelo istjecati, a usponom na Manapati uspjeli smo djelomično nadoknadili izgubljenih 13 dana.