3 prosinca 2013 Autor: Stane Belak – Šrauf Povijest alpinizma Prenosimo

Odiseja Daulagiri – Slovenska himalajska ekspedicija u južnoj stijeni Daulagirija – VII. dio

Daulagiri - južna stijena

Divljačko rušenje u stijeni, posljedica južine bilo je samo uvod u 75-satno uporno padanje kiše koje je zahvatilo srednji i istočni dio Nepala. Bio sam iznenađen kada 27. rujna kiša nije prestala, nego je još jače počela padati. Morali smo odustati od predviđenog uspona na novootkriveno sedlo, gdje smo namjeravali još bolje pogledati stijenu.Cijeli dan je lijevalo kao iz kabla i do noći su po žljebovima i grapama tekle bujice i punile grlo kanjona kroz koji smo se s velikom mukom probili do pašnjaka na Jabugi. Tamnosivi strop od oblaka je visio sve do podnožja stijene iz koje se tu i tamo čula grmljavina velike lavine. Na stijeni je padao jaki snijeg! U takvim se uvjetima, južna stijena pretvorila u mnoštvo većih i manjih ljevaka koji su izbacivali ogromne mlazove snijega. Kada bi se magla podigla iz daljine je izgledalo kao da između crnih padina teče mlijeko. Dolje u smjeru Daulagurijevog grla visili su olujni oblaci koji su zemlju ovijali u sivilo.
Bili smo primorani čučati u šatorima pa smo vrijeme iskoristili za pisanje pisama i izvještaje o tijeku naše ekspedicije. Što se više zemlja natapala vodom, poštar je više odlagao odlazak. Uskoro su, po inače suhim padinama oko šatora, žuborili nebrojeni potoci koji su se združivali u blatnu bujicu.

PESIMISTIČNO RASPOLOŽENJE
Oni koji nisu dobro postavili šatore, sada su morali kopati otočne jarke. Čim bi se magla malo podigla, osmatrali smo nižu granicu snijega. Ako nam zaspe bazu, imat ćemo malo mogućnosti da išta poduzmemo.
Siti svega, čučali smo u šatorima i razmišljali o našem položaju. Ova planina nam neće dati disati! U takvom beznadnom padanju kiše i snijega, Tonetu Škarji napisao sam krajnje pesimistično pismo. U ovakvim bi uvjetima, samo približavanje stijeni značilo glatki kraj! Dok je u bazi kišilo, a na planini padao snijeg, lavinski stošci snijega dostizali su divovske dimenzije. Počeo sam vjerovati da tu nema više od jednog ili dva dana lijepog vremena. Za jednu ekspediciju to je ništa! Ali je dovoljno da se nađeš u klopci i kod ponovnog pogoršanja vremena crkneš negdje na brdu.
Navečer, trećeg dana potopa, oficir za vezu, koji je od strašne dosade posudio Canetov radio, došao je s viješću da su u donjem Nepalu izbile katastrofalne poplave. Navodno je u gradu Barjava oko 1000 mrtvih. Poplava ugrožava i katmandšku kotlinu – 350 mrtvih. Cestovne su veze između Pokhare i Katmandua u potpunosti prekinute. Pravi očaj! Uz to nam je još i u bazi počelo nedostajati dosta toga. Brzo sam odagnao misao o tome što bi se dogodilo da nas je takvo nevrijeme uhvatilo dolje u kanjonu.

OTPALA JE LIJEVA VARIJANTA
Vrijeme je polako teklo. Već su treći dan ozračje nadopunjavali bučanje vode koja je tekla posvuda po padinama i grmljavina lavina u stijeni. Već sam vjerovao da voda neće nikad nestati kada se kasno popodne 29. rujna magla počela kidati. Jedan plavi nebeski prozor rodio je drugoga i noću su se između razilazećih oblaka pokazale zvijezde. Nova se nada počela rađati.
Već smo sutradan žurili do sedla iznad baze. Snijeg koji je napadao i neće se otopiti do proljeća, davao je planinama zimski izgled. Na snježnoj granici, runolisti i ostalo zakasnjelo cvijeće žalosno su virili kroz ledenu koru. Mraz je okovao i stijenu koja je bila nevjerojatno mirna. Magla se pobrinula da ne vidimo previše. Ipak, dovoljno da zaključim da lijeva varijanta otpada. Od proljeća do sada, seraci koji u dvije ravnine vise iznad obronaka, opasno su se nadvili i prijetili da će se srušiti put doline sa svom svojom razornom snagom. S vidikovca se sve više činilo da je desni dio stijene pogodan za naše planove. I ostali članovi ekspedicije su se sve više zagrijavali za tu opciju. Ali do uspona je bilo još dosta. Morali smo se negdje testirati u visinskim uvjetima. Zbog manjka vremena, nismo to obavili. Jože Zupan-Juš, koji je bio i na Everestu i Cene Berčič s istočnim vrhom Tirič Mira u Hindukušu su uz mene, bila jedina dvojica koja su okusila visinu iznad 7500 m. Rok Kolr i Emil Tratnik penjali su na visinama ispod 7000 m, dok Janez Sabolek nije imao nikakvih visinskih iskustava.

PRVI CILJ – MANAPATI
Jedina mogućnost za navikavanje na visinu bili su okolni vrhovi koji na žalost nisu viši od 5400 metara. To je premalo za penjanje na jedan osamtisućak! Ali nije bilo druge pomoći i to je bilo jedino šta nam je dala priroda. A i to je ovisilo o našem oficiru za vezu koji je jedini odlučivao stvarima kao što su penjanje na vrhove koji nisu upisani u našu ekspedicijsku dozvolu.
Oprezno sam se uhvatio delikatne teme i bio ugodno iznenađen kad sam dozvolu dobio odmah tako da smo već zadnjeg dana rujna spremili ruksake. Naš je cilj, uz Daulagiri, bio najviši vrh u okolici – 6380 m visok Manapati, čiji su snjegovi i ledenjaci svako jutro zabljesnuli na suncu odmah nakon Daulagirija. Iako je vrh bio na popisu ekspedicijskih ciljeva, morali bismo dati posebnu molbu ministarstvu za turizam pa me je odluka našeg oficira za vezu posebno razveselila.
Od tamo se obećavao i konačnan odgovor na neka pitanja jer ćemo moći proučiti našu stijenu i iz drugog kuta i vidjeti drugu stranu medalje.

DOSTA SVEGA
Očito da su zadnje kiše ispraznile sve zalihe vode jer je 1.listopada, nakon što smo već pokopali sve nade, došlo lijepo vrijeme.
U kristalno čistoj i hladnoj noći na 1. listopada, cijela ekipa je napuštala bazu. U ogromnim ruksacima je bilo zbijeno sve potrebno za četiri dana pa i nešto rezerve. Kašnjenje, koje smo zaradili bez naše krivice, doseglo je 13 dana! To je pak trećina cijelog boravka ispod planine. Dakle, trebalo je požuriti s konačnom odlukom.
Bez ikakvih smo problema prešli preko južnog Daulagirijevog ledenjaka koji je zbog debelog sloja pijeska i kamenja koji ga je pokrivao izgledao kao ogroman šljunčanik. Onda smo preko strmih morena prešli na ravna travnata pobočja ispod velikog ledenjaka kojeg Manapatijeve padine napajaju ledom.
Suhu travnatu površinu uskoro su zamijenile ploče smrznutog snijega, a njih stvrdnuti snježni pokrov, koji se stvorio za vrijeme zadnje kiše. Žurili smo koliko se moglo jer je trebalo iskoristiti stvrdnuti snijeg koji drži stopinke. Dodatak je davalo i sunce koje na ovim padinama zakuha u trenu. Visoki greben Anapurni baca sjenu na Daulagiri pa je izlazak takoreći trenutačan, bez prelaska iz sjene u svjetlost. Zato smo se uskoro kuhali u vrućini i jakom blještavilu koje je oduzimalo vid. Ni snijeg nije izdržao pa se uskoro počelo propadati. Tako su uskoro počeli problemi karakteristični za velike visine. Dok smo došli do visine od pet tisuća, bilo nam je svega dosta. Momci su pod teškim ruksacima hodali napola goli, a magla koja je zahvatila okolicu je samo pojačavala učinak svjetlosti. Mala četica se razvukla na cijeli sat.
To je bio naše prvo malo duže odsustvo pa smo iskoristili priliku da testiramo naše radio stanice, za koje nismo znali kako će se ponašati. Svaki sat razgovarao sam s oficirom za vezu koji je bio sretan da se nešto počelo događati. Dok Sahibi budu osvajali Manapati, Kazi i oba bazna nosača će ponovno izgraditi mostove koje je odnijela voda bez obzira što će voda biti dosta niža kad se budemo vraćali.

KAO STRELJANI
Kriva perspektiva Manapatija, kao tipičnog ledenjačkog vrha, iz smjera našeg uspona sve više nas je iznenađivala. Uzvisina dolazi nakon ravnijeg dijela planine, a tada dolazi nova uzvisina. Jedna za drugom nižu se takve varke i izgleda kao da usponu nema kraja. Popodne 1. listopada, mrtvi od vrućine i malo i od visine, dovukli smo se do malih ploča na 5100 m visine. Zbog guste i bliješteće magle, odlučili smo tu postaviti šator i nastaviti sutra u noći.


Preveo: Bojan Novak