Odiseja Daulagiri – Slovenska himalajska ekspedicija u južnoj stijeni Daulagirija – VI. dio
U međuvremenu, dok se baza punila opremom, nismo stajali prekriženih ruku. Potrošili smo dva dana na iskapanje platoa za tri šatora u kojima smo se osjećali udobno svih dana bivanja u njima. Oficir za vezu i naši nepalski pratioci površno su se prihvatili posla i to im se osvetilo zbog budućih vremenskih uvjeta. Uz to smo se ulovili hrane, jer smo se cijelo vrijeme transporta zbog različitog rasporeda opreme slabo hranili pa su naši obroci bili obilni, posebno večere te smo se tako prejedali da su slijedile neprospavane noći. Naš kuhar nije shvaćao da bi zadnji obrok trebao biti oko pet popodne i uvijek je ubacio jedan oko osam navečer.
Tih prvih dana dok smo postavljali naš privremeni dom pod južnim zidom Daulagirija, bilo je i drugih problema. Činilo mi se da nosači presporo donose ostatak opreme kroz kanjone pa sam bio na iglama zbog mogućeg pogoršanja vremena. Iskustva s ekspedicija na Kangbačen i još više s Makalua, obećavala su obavezan veliki snijeg između 24. i 28. rujna. Krajevi pod Daulagirijem su očito bili pod još većim udarom lošeg vremena.
U silnoj žurbi priprema, nismo uspjeli nabaviti nekoliko dijelova osobne opreme kao što su: satovi, čeone svjetiljke te za njih rezervne žarulje što su na prvi pogled sitnice, ali u stvarnosti neophodne stvari u ključnom trenutku. Ako nema sata, radijska veza je upitna. Bez svjetiljke, u stijeni noću ili na ledenjaku, bivak je obavezan… Zato smo vrijedno bilježili što bi sve poštar trebao donijeti iz Katmandua.
Najviše nas je od svega opsjedala STIJENA. Cijelu istočnu, sjevernu i sjeverozapadnu stranu neba zauzima ON – Daulagiri.
Često se zaustavljamo pri radu, posebno ako zagrmi u stijeni, a to se događa svakih nekoliko minuta, posebno u vrućim jutarnjim satima. Mene je, a i ostale članove ekspedicije, mučila takva blizina. Nitko nije ništa nije govorio, ali se osjećala rastuća napetost zbog rušenja seraka i grmljavine padajućeg kamenja. To je još najgore. Serak pokrene veličanstveni oblak leda koji muklo, bubnjajući juri u dolinu. Stijene ne vidiš! Ali udarci stijena i tutnjava dokaz su velike živahnosti naše planine.
SVAKI TRENUTAK – DRUKČIJI IZGLED
Kada nakon devet sati dolinu prekrije obavezni pokrov oblaka, litica postane još glasnija i možemo samo zaključivati gdje se i kolika lavina pokrenula. Znanje o snazi i smjeru lavina su najvažniji za naš plan. Nevjerojatno je koliko su se uvjeti u stijeni od izvidnice do sada promijenili. U donjem dijelu, vide se strme crne stijene, a u sjeni po žljebovima i grapama ogromne ledene svijeće i zaleđeni slapovi. Sve to se svakog dana ruši i noću ponovno gradi. Svakog nam trenutka dana stijena pokazuje drukčiji izgled. Ovisno o svijetlosti, magli i suncu, sada se nude jednostavnija rješenja, a malo kasnije, na istom mjestu pravi očaj. I uz sve se to planina, uglavnom, skriva u magli.
Jedino se rano ujutro planina pokaže u svoj svojoj kristalnoj ljepoti. Kada prve zrake sunca vršno obasjaju od seraka čipkama ukrašeno rame, rašire se kao požar preko polja nebrojenih ledenih žljebova i grebena. Ta igra svjetla i sjene na nevjerojatan način razgali izbrazdane padine južne stijene. Taj scenarij traje samo nekoliko minuta, a tada snijeg u stijeni toliko zabliješti i zapeče u očima da se osim ogromne bijele ploče ne vidi ništa. To je uzrok zašto stijenu ne možemo niti dobro pogledati.
Jedno mi je bilo odmah jasno. Ne možemo si priuštiti nikakav odlazak u stijenu, traženje prolaza kao niti vraćanje u bazu. Planina je preopasna! Konačan smjer! Kako naći naš put? Moramo pogoditi iz daljine! To će biti zahtjevan zadatak jer će glava svakog sudionika ovisiti o toj odluci.
Morat ćemo se dobro potruditi da obiđemo sve razgledne točke u okolici baze, posebno one na 5000 m visokom grebenu iznad nje, a koji graniči sa susjednom dolinom Thak Kole.
Odmah sam, nakon dolaska iznad baze, naišao na tragove sitne stoke velikog stada i ostatke pastirskog bivka. Nešto kamenja i ostaci vatre bili su živi dokaz da su i ovi krajevi povremeno naseljeni.
Zagonetku smo riješili 26. rujna dok smo se rano ujutro penjali u strmine iznad baze i slijedili tragove kozjih nogu koji su se penjali na prijelaz u grebenu i dalje po dobro vidljivoj stazici do sedla na 4800 m. Molitvena je zastavica na bambusovoj palici, zabodena u kameni mani (stožac), bila dokaz da pastiri sa stokom često upotrebljavaju taj put.
NISU HTJELI REĆI
Novo otkriveni prijelaz doveo nas je na slikovite pašnjake istočne i sjeveroistočne strane donjeg Daulagirijevog grebena.
Za nas je to bilo pravo otkriće. Dakle, ljudi sa stokom, iz Tibeta, dolaze preko grebena jer južni kanjon nema nikakakav prirodni prijelaz. Konačno sam došao do onoga o čemu sam se ljeti 1980. i ovog proljeća uzalud raspitivao kod domaćina. Nisu htjeli reći! Bio bih još jedan strani, na njihovim, od svijeta odmaknutim visokogorskim pašnjacima, nametljivi uljez.
Kada smo s visokog ruba prijelaza gledali široko razliven šljunak riječnog korita Thak Kolea 2500 m niže, bio je prekrasan dan. Na prostranim pašnjacima pokrivenim smeđom jesenskom travom, ležala su dva jezera, a s druge strane doline blještali su snijeg Nilgirija (7120 m) i ogromni masiv Anapurne (8091). Dojam na najvišie gore na svijetu dopunjavao je troglavi vrh skoro sedam tisuća visokog Tukuče Pika i dio strahovito razbijenog istočnog Daulagirijevog ledenjaka. To je pravi kaos razbijenih ledenih masa koje iz daljine izgledaju kao rijeka tijesta što se cijedi između gorskih padina. “Ako bude sreće i srca junačkog” tamo ćemo se možda spustiti! Takav je bio plan silaska, iako se za uspon još nismo odlučili.
Daleko na sjeveru, gdje se duboka brazda doline Thak Koline gubi u blagim oblicima tibetanskih planina, naslućivao sam nastavak svojih nekadašnjih putova – prijelaze Torong i Tili Co.
Nakon što su magle iz doline zakipjele i prekrile veličanstveni gorski krajolik, vraćali smo se po magli preko padina prekrivenih zadnjim predstavnicima jesenskog raslinja na visini od skoro 5000 m. Magla je prekrila i našu stijenu i sa svih se strana čula grmljavina kamenih i ledenih odrona. Gore je očito bilo još sunca i planina se doslovce rušila.
Zahvaćala nas je malodušnost i odlučio sam da u takvu ludnicu nećemo ulaziti. Prije odlaska sam obećao da ćemo se svi vratiti! Vraćajući se u bazu tmurnih misli, bio sam uvjeren da će, uz takvu kanonadu, biti gotovo nemoguće ispuniti obećanje…
Ali ni jedna juha nije toliko vruća, nego dok se kuha. Činilo se normalnim da će to rušenje zaustaviti smrzavanje koje će doći s jesenskim mrazom.
Već je popodne počela kiša pa smo zbog neugodnih utisaka uz večernji razgovor jednoglasno odlučili da bi bilo najbolje pričekati koji tjedan da se brdo samo od sebe sruši pa se nećemo morati penjati na njega. U tom trenutku se, kao odgovor na naš razgovor, u magli beskonačne stijene nešto grozno srušilo. Buka odrona bila je dugotrajna i snažna, a zatim ju je zamijenilo obavezno mrmoljenje večernje kiše po šatorskim platnima.
JAKA KIŠA
Tko je znao za tako promjenjivo vrijeme koje se skupljalo nad Himalajom. Očekivani zadnji udar monsuna, koji je donosio pogoršanje vremena oko 24. rujna, očito je kasnio. Tog dana kiša je malo padala, a snijeg je jedva malo prekrio stijenu. Sve je kazivalo da vremenski pravilnik Makalua tu ne vrijedi. Ali malo sam se prevario u svojim željama.
Preveo: Bojan Novak