18 studenoga 2013 Autor: Stane Belak – Šrauf Povijest alpinizma Sa svih strana

Odiseja Daulagiri – Slovenska himalajska ekspedicija u južnoj stijeni Daulagirija – V. dio

Daulagiri - južna stijena

PREHLADA I LOŠE RASPOLOŽENJE
Put nas je vodio po meni tako poznatim krajevima. Preko Naudandoe, gdje nas je mučio veliki pljusak čovjek ne može proći bez da ga smoči. Na prijelazu Goropani sam i po treći put uzalud čekao bajkoviti pogled na našu planinu. Ledena kiša, koja je donjela prehladu sahibima i lošu volju nosačima, padala je u nalivima. Navečer smo već slušali glasnu viku i vrištanje s mahanjem ruku organizatora štrajka, ali naš živahni oficir za vezu ih je u svom početničkom zanosu naglo utišao i spriječio najgore. Ovo mu je bila prva ekspedicija i svoju ulogu je sjajno odigrao. Mislim da je bio najbolji »vezni« svih naših ekspedicija.
Slijedeći dan je bez ikakvih izgreda kolona od 56 nosač prešla preko kanjona Kaligandahi i spustila se preko prijelaza Daramdunga (2750 m) u zadnje selo na našem putu. Navikli smo se na stalne pljuskove te susreta sa pijavicama koje su za vrijeme monsunskih kiša obavezne, te neprijatni pratioci putnika na visinama između 2000 i 3500 m. Selo Cimkola, nalazi se u dolini Ruhugat Kole poprilično daleko od hodočasničkog puta u Muktinu tako da je naš dolazak digao na noge cijelo naselje. U selu djeluje i srednja škola, koja je odmah prestala sa radom i svi školski mulci su se sa ostalima naguravali oko Sahiba. U međuvremenu smo mi strpljivo čekali da se završi zasjedanje seoskog vijeća »Pančajat«, gdje se odlučivala sudbina našeg noćenja. Bio sam sretan da je vijeće završilo u našu dobrobit, naime, dozvolili su nam da prespavamo u školskoj zgradi. U zamjenu sam medicinski obradio 20-tak seljana.

TISUĆE PIJAVICA
Tamo liječnik imao šta za raditi! Vidio sam teško zgužvane prste dvogodišnje djevojčice, zatrovanu i otečenu kao boksačku rukavicu ruku seljaka iz zaseoka sa druge strane doline, napola mrtvu staricu s tko zna kakvom bolešću… Čovjek se zamisli nad sudbinom i životom tih ljudi. Do prvog mjesta sa liječnikom je najmanje tjedan dana hoda… I srednja škola je priča za sebe. Spavali smo u sedmom razredu na prašnjavom podu s otvorenim kišobranima jer je nas je noćni pljusak kroz škriljasti krov namakao. U međuvremenu je naša kuhinja na otvorenom ognju ispod nas lijepo radila. Tu noć mi je zagorčao pekući dim mokrih drva i osušene balege.
Ali prave priče su bile tek na začetku. Dva dana kasnije došli smo do zadnjeg ljudskog prebivališta – pašnjak Piedi sa kamenom špiljom iz koje sam prilikom izvidnice na proljeće, prvi put ugledao Daulagiri.
Ovaj put su pastiri bili nešto prijazniji. Mi koji smo došli prvi smo preživjeli pljusak ispod bambusove ponjave među mladim kozlićima i bivoljom teladi. Vlažni usjek doline Thujo nije ni ovaj put zakazao.
Taj dan smo dnevnu etapu produžili još dva sata jer sam se bojao da će sljedeći dan nosači pobjeći nazad. Logorovali smo na pašnjacima Sungur Kahka, što bi na našem jeziku značilo Svinjski pašnjaci.
I bili su takvi! Pa još i gori. Po groznoj kiši gutalo nas je crno blato preko gležnjeva, a pijavice su nas napadale u tisućama. Pravi prizor iz Danteovog pakla. Umorni nosači dolazili su još po noći i mi smo razapeli sve moguće plahte.

PEKLENI POSAO
Domaćini ne gone živinu puno dalje pa od davde nema puta. Strme gorske padine obrasle mahovinom spuštaju se u divlje obraslu dolinu. Prilikom izvidnice, dok je tu još bio snijeg, zasijecao sam drveće da bi označio put. Moj posao su vlaga i lišajevi u tih nekoliko mjeseci skoro potpuno izbrisali i jedva sam pratio pravi smjer. Zbog divljih uvjeta su i nosači počeli opet negodovati. Morali smo napraviti sve da ih zadržimo. Do baze je bilo još tri dana hoda i ekspedicija se mogla već tu završiti.
Zato smo rano 20. rujna svi sahibi prvo otišli u šumu da označimo put i isiječemo prolaze u pregusto zaraslim područjima.
Bio je to pakleni posao! U ovo godišnje doba pobočja koja su zimi bila zasuta snijegom bila su divlje zaraštena. Cijelo popodne mlatili smo džunglu i uspijeli se probiti do brzaca Thujo Kole, koji tu izlazi iz kanjona. Da bi nastavili dalje trebalo je prehodati preko razbješnjele i visoke rijeke, koja je grmeći padala u dolinu.
Za neke nosače to je bilo preteško iskustvo. Morali su penjati po ogromnim kamenim blokovima i klizavoj zemlji, a oštro kamenje načelo im je njihove i onako umorne noge. Popodne je padao pljusak dok smo mi od dole i od gore sjekli buzbat, domaći naziv za brezovo drvo, te od njega sagradili prvi most. Vratolomna građevina omogućila je da pređemo na drugu stranu gdje smo logorovali, dok pljusak nije prestajao cijelu noć.

KROZ ZELENI PAKAO
Slijedeće jutro na visini od 3500 m između divlje obraslih gorskih padina napustilo nas je prvih 14 nosača. Ništa ih nije moglo zadržati. Ostale sam poticao i obećavao bakšiš. Više od toga ih je zadržalo lijepo jutro te su odnijeli svoje tovare naprijed i još se vratili po one, koje su ostavili odbjegli nosači.
To je bila borba za bazu. Tamo ćemo se osamostaliti i neće nam biti potrebna pomoć domaćina. Kad bi nas sad ostavili priča bi bila završena. Kad bi morali sami nositi, trebalo bi nam deset dana i bili bi tako dotučeni da bi našu planinu mogli još samo gledati. Zato smo slijedeći dan sa još većom predanošću udarali po zelenilu i utirali put u 3 metra visokom i gustom klorofilu koji ljeti pretvori kanjon u zeleni pakao.
Popodne 22. rujna opet smo gradili most preko brzaca i do večeri isjekli divlji gustiš pelina i bambusa do otvorenog mjesta ispod glavnog kanjona. Čudo tog dana bilo je da nas nije opralo te da smo uspjeli prije noćne kiše postaviti plahte za nosače.
Umorni su dolazili kroz isječeni gustiš i sa strahom gledali u litice kanjona po kojima je visila vlažna monsunska magla. Kanjon je izgledao kao crni trn između prljavo zelenih gorskih zidova. Divlji svijet nije obećavao ništa dobro! Znao sam šta će se dogoditi. Daleko od naselja nosačima će početi nedostajati hrane. Morao sam razdijeliti rižu i brašno iz ekspedicijskih zaliha. To ćemo nadoknaditi kasnije!

NESRERAN PAD
S dvojicom domaćina sam izviđao gorski tjesnac kroz koji ističu vode ispod južnog Daulagirija. Do večeri smo se probili skoro do njegovog gornjeg kraja. Bilo mi je jasno da tuda ljudi neće htjeti ići. Trebati će izgraditi bar još jedan most i osigurati put s užadi. Ogromno snježište, ostatak prošle zime, spasilo nas je od gradnje novog mosta jer je voda izdubila prolaz kroz snježnu masu. Bubnjanje vode je ispunjavalo dolinu dok smo se vraćali u logor gdje su stizali zadnji nosači i momci koji su učvrstili drugi most.
I dalje su nas pratili problemi. Baš onaj nosač koji je organizirao štrajk u Siki ujutro se pri prijelazu preko brzaca poskliznuo, izgubio ravnotežu i pao u vodu. Već je bio u nesvijesti kad ga je Zupan izvukao iz vode, a tovar fiksne užadi je za nas bio izgubljen. To je bila dvostruka nesreća. Nosači koji su vidjeli nesreću svoga kolege, izgubili su još i zadnju trunku hrabrosti, a ekspedicija je time izgubila polovicu sve užadi, što je opet značilo probleme kasnije na planini.
Nisam se iznenadio kad me ujutro Najke – vođa nosača, obavijestio da nas ostavlja većina nosača. Ostalo ih je još samo 6. Ipak, oni su obećali da će odnijeti sve tovare preko kanjona do baznog logora. Sreća u nesreći je bila to da nam je slijedećih dana bar vrijeme bilo naklonjeno.

PRVI ŠATOR BUDUĆE BAZE
Nakon što sam isplatio nosače, bacili smo se na posao i slijedećih dana osigurali opasna mjesta u kanjonu, izgradili posljednji, treći most i popodne 23. rujna doslovno kroz brzace probili na gornji dio kanjona. Tako smo savladali i zadnju prepreku te navečer istog dana je na velikom pašnjaku iza ruba morene južnog Daulagirijevog ledenjaka stajao prvi šator buduće baze.

Tri dana kasnije, 26. rujan, baza je bila konačno postavljena, izmjerena visina je bila 3950 metara nad morem i ustanovljen je manjak vremena od deset dana!


Preveo: Bojan Novak