Riječki Alpinistički Klub

Popodne 2. rujna vraćali smo se prema našem šatorčiću po snijegu preko umarajućeg ledenjaka. Usprkos vrućem danu, u stijeni je bilo mirno, što je podizalo moral. Kako bi se bolje aklimatizirali na visinu, odlučili smo još jednu noć preživjeti u šatoru te smo se 3. rujna vratili u bazu na jednodnevni odmor. Približavalo se vrijeme odluke. Bilo nas je premalo da bi gubili snagu na jalove pokušaje. Gubitak vremena ispostavio nam je činjenicu da imamo samo jedan pokušaj.

ZADNJA PREMIŠLJANJA

4. rujna bilo je živahno u bazi. To je bio jedini dan da smo se svi okupili u bazi, čak i nepalski pratioci – osim poštara. Uz nas, koji smo se uspješno vratili s Manapatija, iz doline se pojavio nosač Lam, koji je s dvojicom pomoćnika donio domaću hranu. Ostali smo bez hrane zbog komplikacija u sutjesci. A najviše smo se razveselili paketu kojeg je donio Donbadur. On je preko još nezasniježenog prijelaza Larjung donio koš zelja, karfiola i mrkve, a njegov pomoćnik pun koš pravih pravcatih jabuka. Bez ikakve sumnje, bilo je to pravo prehrambeno blago, koje smo odmah pravedno razdijelili. Dok smo mi bili na Manapatiju, počela se javljati i dosada, a s time i oficirova briga za opremu, koja nije baš bila izabrana po njegovoj mjeri. Taj zadatak bez pravih informacija na udaljenosti od 8000 km nije bilo lako izvršiti. Mučnu situaciju razriješio sam tako da sam obećao kako ćemo to popraviti na kraju ekspedicije.

Počelo se javljati tipično bazno raspoloženje, koje je svaki dan sve teže za one koji su osuđeni na njega. Kod pratioca se prvo javlja materijalno pitanje. Uvijek nešto nedostaje u dobivenoj opremi, misle da bi trebali još nešto dobiti, što kvalitetnije. Za njih je to cilj ekspedicije! Naravno, za Barasaba, kako Nepalci zovu vođu, uz ostale probleme ovo je nepotrebno opterećenje.  Dugotrajno vegetiranje Sahibima prisjedne i zbog drugih tegoba. Polako su siti iste okoline, javlja se nostalgija za domom, koja je sve izraženija zbog previše slobodnog vremena. Na kraju, u hrpi hrane ne može se naći ništa ukusno, okolina postaje dosadna i prema kraju, baza postaje pravi koncentracijski logor…

PONOVNO RAZGLEDANJE STIJENE

Ovaj put našu ekspediciju nisu previše mučili problemi takvog tipa. Već nakon dana odmora krenuli smo na razgledavanje naše stijene preko dva novootkrivena prijelaza iznad baze. Prisutna magla u osam ujutro u podnožju stijene primorala nas je da krenemo po noći. Većinu penjačke opreme smo nakon spusta s Manapatija ostavili na ledenjaku ispod stijene pa smo na ovom zadnjem usponu koristili rezervnu. Tako sam kod pripreme dereza izgubio dobar sat vremena i na kraju ostao u bazi. Ostali su bili tko zna koliko visoko pa sam jurio za njima dok mi je nestajalo daha. Smetao mi je pun ruksak fotoaparata, teleobjektiva i dalekozora, a još sam tu kramu morao i upotrebljavati. Nakon sveg opreznog tapkanja i ogledavanja našeg problema, 5. rujan bio je posljednji takav dan.

Da bi sustigao ostale, s drugog sedla skrenuo sam ravno u žlijeb, koji je vodio na 5300 m visoku kotu u donjem jugoistočnom produžetku Daulagirijevog grebena. Bilo je prelijepo prijepodne i s vrha sam kao na platnu do detalja mogao gledati ogromnu Daulagirijevu stijenu. Bilo je relativno mirno, čak je i magla zakasnila taj dan. Usamljena hrpica kamenja dočekala me na vrhu, a ispod njega u maloj staklenci listić s potpuno izblijedjelim imenima nekadašnjih posjetitelja. Pročitao sam da su bili Australci i Novozelanđani. Na drugoj strani padina se blago spuštala u ogromnu vrtaču odnosno pašnjak ispod istočne stijene Daulagirija.

LIJEVA VARIJANTA JE OTPALA

Dva sata sam s dalekozorom tražio opcije u stijeni i posljednji put provjerio svaki korak i stopu, koja bi nas mogla iznenaditi. Iako je Sunce pržilo svom snagom, u stijeni je bilo relativno mirno. Dakle, s dolaskom zime i Sunce tamo gore gubi svoju snagu. Dok sam napuštao vrh i na divlje se spuštao po žljebovima do pastirskog prijelaza, bio sam uvjeren da lijeva varijanta u stijeni otpada u potpunosti. S tim uvjerenjem vraćao sam se u bazu kroz gustu maglu, siguran da je kocka bačena. Pokušat  ćemo desno, tamo gdje je stijena najviša i očito najstrmija. Zato i nema toliko visećeg leda, koji je uz padajuće kamenje najveća opasnost.

IDEMO U STIJENU

Šestog rujna bio je dan odmora za ekipu, koja se “referendumom” jednoglasno odlučila za pokušaj uspona od najnižeg dijela stijene na visini od oko 4000 m do grebenske stepenice na visini od 7300 m, gdje bi se priključili na Japanski smjer po jugozapadnom grebenu. Izabrali smo, dakle, desnu varijantu i kasnije je i odlično iskoristili.

Već popodne istog dana su Juš i Sabla s još četiri nosača odnijeli dovoljno materijala i hrane na ledenjak ispod velikog lavinskog stožca. Tamo ćemo započeti s penjanjem donjeg 1200 m visokog stijenskog dijela smjera. Mnoštvo problema  pojavilo se odmah nakon donošenja odluke. Brinulo me hoće li poštar iz Katmandua donijeti 600 m užeta, kojeg smo izgubili za vrijeme pristupa. Oficir za vezu garantira da će doći za sedam do osam dana. Dakle, prema mojim planovima koji dan prekasno! Tog dana je, već sam zapisao u dnevnik, Sabli nestalo cigareta. Za njega je to bila velika nesreća. Nakon ručka je sa svim počastima zadnju cigaretu pokopao iza šatora, a ja sam se nadao da će se sada “tuberantski” kašalj bar malo smanjiti. Ali i ta šala je odzvonila u smislu našeg prvog odlaska u stijenu. Da konačno svojim rukama opipamo stijene, da potražimo njihove slabe točke i da se uvjerimo je li taj kolos zaista tako nedostupan kao što izgleda iz daljine.

7. rujna ujutro je na visini od 3000 m pravo oblačno more, koje se polako diže. Zdravlje ekipe je odlično, a moral na visini, zapisao sam tog dana u dnevnik. Ustali smo već u četiri da bi s prvim svijetlom započeli  uspon, koji će nam dati odgovor na posljednje nejasnoće. Nakon kasnijeg doručka, kojeg je napravio Komi Tenzing napola spavajući ispod kuhinjskog platna, na put smo otišli cijeli sat kasnije. Nevjerojatno teško je ujutro napustiti spavaću vreću. Nakon one velike kiše, jutra su se ohladila i bila su u debeloj slani.

PRVO NAVEZ ČETVORICE

Napustili smo bazu po tami i za dana bili kod šatora ispod stijene. Pažljivo smo se natovarili  odvratno teškim ruksacima. Svatko si je natovario kolut fiksnog užeta, ledene i stijenske klinove te povrh toga još i svoju osobnu opremu. Za početak smo bili navez četvorice da bi čim prije što više opreme stiglo pod stijenu. Ogroman lavinski stožac ispod stijene ima dimenzije Šmarne gore, a opet je samo mali dio stijene. Kamenje još miruje u jutarnjem mrazu, samo ponekad led šuplje pukne pa čovjeka neugodno presiječe. Razbijena padina živog leda s lijeve strane nije ugodno susjedstvo jer velike gromade stijena vise na strmini kao da lebde. Držala ih je samo smrzotina. Lavinski stožac sam je po sebi dovoljno opasan put do prvog prevjesnog pojasa stijena, gdje ćemo trebati potražiti put naprijed.

Nije se moglo žuriti s teškim ruksacima pa  smo gledali prema gore gdje se jučerašnji slap smrznuo u ledenu svijeću. Odonuda svaki trenutak može nešto doletjeti. U međuvremenu je Sunce zakuhalo maglu u dolinama tako da je zakipjela i prekrila prvo morene i ledenjak, a uskoro i nas u prvim zasnježenim stijenama. Čim je zasijalo Sunce, već su odozgora počeli letjeti komadići leda, kasnije i kamenje. Stijena je oživjela i bezbrojni potoci otopljenog snijega slijevali su se preko odvratne crne i sluzaste ploče. S desne strane je iz magle počeo šumiti slap. Tako smo tražili prolaz preko polica i žljebova donjeg dijela stijene što nam nije predstavljalo neki problem. Čak smo i tu u stijeni naišli na nekoliko nevjerojatnih krpica sitnog runolista, koji je izgledao kao zeleni prekrivač u zavjetrini ispod prevjesa.