Riječki Alpinistički Klub

NAŠ POHOD BIO JE BORBA ZA ŽIVOT
Pet dana gazio sam dubok snijeg i radio prtinu iscrpljenim nosačima. Bimladur iz plemena Magar, koji živi ispod Daulagirija, bio je najslabiji. Mlad dečko, pun ušiju, bio je malo i narkoman. U Nepalu to nije prekršaj. Na kraju je dečko u trenucima svoje izgubljenosti zaradio upalu pluća i ponovno snježno sljepilo. Podijelili smo njegov tovar i nekako se probili do prvog naselja gdje sam ga ostavio domaćinima sa svim prigodnim ljekovima i uputama za njih.

DVA PROBLEMA
Povratak u Katmandu i kući bio je šestosatni pohod po probuđenom proljetnom kanjonu rijeke Marisiandija, koji je navodno najslikovitiji u Himalaji. Svu ljepotu su mi kvarila dva problema. Prvi, pitanje Daulagirija, koje ću rješavati kući, mogao je pričekat. Drugi, opipljiviji i neprijatniji bile su dzumre – kako Nepalci nazivaju uši. Da uši! Prave pravcate »gvantne« životinjice bile su poklon mog nosača Bimladurija, koji mi ih je vjerojatno »poklonio« na nekom od brojnih zajedničkih noćenja.
Zato sam poprilično požurio po dolini do one visine kod sela Tonje, gdje bilo dovoljno toplo da obavim prvu tjelesnu higijenu nakon mjeseca dana! Bilo je lijepo vidjeti jednog »sahiba« kako potpuno gol stoji u hladnom potoku i pokušava se sapunati, a sva odjeća stoji razbacana po grmlju. Moj zadnji preostali nosač Ang Purba me je začuđeno gledao kako sam svježe preodjeven ostavio hrpu odjeće kao da je otrovna. Zgrabio je odjeću i dotrčao za mnom nudeći mi ušive stvari kao veliku dragocijenost. Tek kad sam mu objasnio zašto ne želim stvari koje su skoro sasvim nove, usta su mu se razvukla u sretan osmjeh. Ovi sahibi su stvarno ludi! Zbog par »dzumri« i nekolicine stotina njihovih ličinki spremni su baciti cijelu hrpu odjeće!

ZAKLJUČENA IZVIDNICA
Tjedan dana kasnije, kada sem napuštao Katmandu, Ang Purba se došao pozdraviti, odjeven u one iste ušljive stvari i za vrijeme pozdravljanja se trudio zahvaliti mi na velikodušnom bakšišu. Ljudi smo čudni!
Tako se završila izvidnica, koja mi je za kući ostavila još samo jedan problem – to je Daulagiri. Njega nisam mogao tek tako baciti kao ušljivu odjeću. Stroj je bio pokrenut i broj prijava kandidata iz drugih sekcija je bio poticajan. Sate i sate sam visio do kasno u noć sa povećalom u ruci iznad fotografija Dulagirija i tražio odgovor na pitanje: postoji li ikakva realna opcija. Bile su dvije, koje su mi se otkrile tek nakon odgovarajuće obrade fotografija. To saznanje me iznenadilo. Dakle ekspedicija ide, još samo 4 mjeseca. Priznajem da me postalo strah zbog svega šta me čekalo. Panika s vremenom, financije – prije svega cilj, kojeg još nitko nije uspio doseći!

EKSPEDICIJA
Izvidnica, koja je dala odgovor na dosta pitanja, bar načelno je odgovorila i o slabim točkama južne strane Daulagirija. Za pravo bi bilo teško govoriti o slabim točkama. Više je to bila otkrivena mogućnost uspona tamo gdje ne pričamo o suludom pokušaju, nego je planina uz poštivanje svih sigurnosnih mjera i iskustava dala bar nešto realne mogućnosti. Ta »planina« me je opsjela. U dugim noćnim satima, koje sam proveo studirajući fotografije sa povećalom snimljene s teleobjektivom, polako su mi se otkrile dvije mogućnosti. Na lijevom i desnom rubu ogromnog ljevkastog dijela stijene, koja skuplja mnogo lavina, vode gore dva rebra, nekakve izbočine, gdje bi u dobrim uvjetima ekspedicija mogla okušati sreću. Tako sam uzeo olovku i napisao i službenu prijavu za vođenje prve slovenske džepne ekspedicije u južnu stijenu Daulagirija, poduprta planom uspona i financijskim planom, koji je bio šest puta manji od predračuna za takav tip aktivnosti. Ukratko, troškovi ne bi trebali preći 800 000 din, uz to bi se ekspedicija u glavnom sama financirala. Dakle asketski pristup, koji obećava »tvrdu« priliku.

U međuvremenu je trajala druga etapa selekcije za odabir ekipe za koju se kandidiralo čak 26 slovenskih alpinista, koji su se »usudili« sudjelovati u usponu. Priznajem da me je bilo strah jer mi je bilo jasno da će mi biti slobodna samo »B reprezentacija«. Službeno su bolji još uvijek bili u južnoj stijeni Lhotsea i nisam mogao računati na nikoga. Trebalo je, dakle, vjerovati da je naš alpinistički vrh dovoljno širok i kvalitetan da je moguće sastaviti odgovarajuću ekipu. Bez dvojbe da bi bilo lako sastaviti takvu ekipu kad bi gledali sportske rezultate, ali za naš cilj je prije svega bilo potrebno himalajsko iskustvo. Tu se pojavio problem, kojem je kumovala činjenica da naš alpinizam teži samo najvišim ciljevima a kadrovskih ekspedicija gdje bi se kalili budući vrhunski Himalajci, nemamo. Naravno da su glavni razlog tome sredstva, koja se teško dobivaju i za takve super ciljeve. Nevjerojatno, ali istinito! To je kao kad bi našim alpskim skijašima omogućili da skiju samo kod kuće, a na svj. prvenstu bi od njih zahtjevali medalje.

KOCKA JE BAČENA
Trebalo se pametno i prije svega brzo odlučiti. 6. svibnja 1981. zasjedala je izborna komisija, koja je sastavila popis šest članova ekspedicije, izabranih na temelju sportskih rezultata – uspona u domaćim i stranim planinama. Ekipa je bila zastupljena na skoro cijelom slovenskom prostor. To je davalo nadu da će se lakše skupiti novac jer financiranje takvih djelatnosti na razini republike nije uređeno!

Iako su fizičke pripreme i skupljanje materijala za ekspediciju bili u punom jeku, odgovarajući organi PZS-a još nisu prihvatili očinstvo tog ekspedicijskog »kopileta«, kojeg je na vrat na nos rodila komisija za odprave i to pod istim krovom.
Međutim, kocka je bačena i ekipa je bila spremna, pa i ako bi morali uložiti zadnje osobne novce za provedbu akcije. Već je sve ukazivalo da ćemo zaista postati privatnici – »profesionalci« kada je došao spasonosni »da«, iako u vrijeme svih mogućih praznika i godišnjih odmora. Tko bi se još u tom »svetom« vremenu godišnjih bavio »nekom« ekspedicijom ne »neku« planinu u Himalaji? Uglavnom smo uzaludno laštili kvake ureda uprava raznih TOZD – ova i OZD – ova. Nikada do sada nije bilo tako teško! Najvjerojatnije je to bila mala psihološka priprema za ono što nas je čekalo na terenu. Bilo je malo i onih, koji su vjerovali da ćemo i otputovati!
Ali dogodilo se i to! 3. rujna, točno po planu, napustili smo domovinu na zagrebačkom aerodromu i poletjeli prema cilju. U tri mjeseca nam je uspjelo poduzeti sve i pripremiti sve ključne materijale za ekspediciju. I to je bio rekord – ali ga ne bi htio više ponavljati!

KATMANDU I ZAPLETI
Prijestolnica Nepala nas je dočekala. Nije nam se svidila orijentalna vreva. Kao ostavštinu proljetne ekspedicije na Lotse tek tu smo trebali dobiti nešto od ključnih materijala za ekspediciju. Uzalud smo kopali po stvarima tražeći boce s kisikom, koji bi u bazi koristili za medicinske svrhe. Psovali smo zbog specijalnih visinskih odjela, zbog vreća i zbog šatora. Čovjek se ne može na nikoga osloniti. Zbog onoga što nam nije ostavio Lotse, na osposobljavanju šatora i visinskih odjela, dobavi hrane i posudbi rabljene opreme u šerpskim »gabucnima« izgubili smo umjesto tri, sedam dana u Katmanduu. Sve mi je izgledalo tako crno! Cijeli grad je puno prljaviji nego prilikom zadnjih posjeta. Vjerojatno je to bila posljedica brojnih zapleta, kojih se nismo mogli rješiti. Tko režira sve te probleme! 11. rujna napustili smo nepalsku prijestolnicu te unajmljenim autobusom otputovali prema planini.
Bilo nas je 12. u Katmanduu su nam se pridružili još obavezni nepalski pratioci. Oficir za vezu napuštao je rodno mjesto gadno prehlađen i s temperaturom. Kuhar te ujedno i serdar, Kazi iz Khumdžunga pod Everestom, toga dana nije imao previše posla. Njegov pomoćnik u kuhinji je bio mladi Kami Tenzing, također Šerpa. Obojica su bili zaposlenici agencije Mountain Travel, koja je bila naš zastupnik u Nepalu.
Tu su još bili 24-godišnji poštar iz plemena Gurgung i dva nosača za potrebe baznog logora.
Kasno popodne se mala četica »montirala« na velikom travnjaku turističkog kraja Pokhare i sljedeći dan počela s pristupnim maršem prema »Bijeloj gori«.