Riječki Alpinistički Klub

IZVIDNICA
Trinaestog ožujka 1981. u sklopu ekspedicije na Lotse sam se ponovno našao u Katmanduu, gdje sam napustio ekipu koja je naumila riješiti prvi »problem za 2000. godinu«.
Splet događaja je bio takav da smo se u istoj godini prihvatili rješavanja dva tako zahtjevna cilja. Ovaj put me je Daulagiri načeo već na daljinu.
Problemi su počeli već u 200 kilometara dugoj vožnji od Katmandua do Pokare. Takva putovanja su nešto sasvim drugo od naših kod kuće. Ljudi vise na svakom mogućem rubu vozila, koje se uspinje i spušta po uskoj cesti, najčešće po uskim riječnim dolinama. Nemoguće je očekivati rezervaciju na takvom putovanju gdje preopterećeno vozilo poskakuje po gradilištu ceste. Cijela vožnja protiče u prisnom nepalskom raspoloženju. Plač djece, znoj u nevjerojatnoj ljudskoj gužvi, vika na stanicama i prašina, koja u par sati promjeni boju odjeće tako da postaneš isti kao domaćini.
Nekih 60-tak km od Poktare, baš usred najgorih klanaca, iznenada su se ljudi uskomešali i počeli panično iskakati iz krntije, koju tu nazivaju BUS. Da sa vozilom nešto nije u redu shvatio sam tek uslijed šoferove nervozne vike.
Otkazale su kočnice: na lijevoj strani zid, a na desnoj strma padina do vode! Spašavaj se kako znaš i uskoro je drvarnica napola prazna.
Par minuta nakon što je vozač uzaludno pokušavao zaustaviti vozilo i nakon što je preplašeni narod tuleći pratio sve brže vozilo, čuo sam dječji plač i u zadnji tren sam iz autobusa izvukao posljednjeg putnika, trogodišnju djevojčicu koju su u panici zaboravili na sjedištu. Malo nakon toga se autobus zabio u veliku stijenu uz cestu i prevrnuo na kolnik.
Dobar kraj, sve je dobro završilo!
Nakon toga smo stajali na cesti i zaustavljali vozila da bi do noći stigli u Pokaru. Bio sam sretan da nisam ostao bez opreme i da mogu nastaviti sa izvidnicom.
Od Pokare nas je poznati put vodio preko Goropanija gdje me je usprkos sušnom razdoblju dobro opralo. Opet nisam vidio svoju planinu. Ali nisam bio sam. Za pretnju sam izabrao mladog i sposobnog šerpu Kami Kiurija i dvojicu nosača, koji su nosili hranu i kuhinju za onaj dio puta koji nije naseljen. Ovog put sam čvrsto odlučio da ću od planine izvući odgovor, “da li postoji makar mala mogućnost uspona preko opasnih u nebo stršećih pobočja”.

VEGETIRANJE ISPRED KANJONA
Sedam dana smo šumom i drumom pješačili preko napalskih planina. Spavali smo u domaćinstvima na podu od ilovače, ispod prevjesnih stijena ili ispod slamnatih krovova na polju. Još i danas osjećam dim nepalskih ognjišta i vidim odsjaj plamena. Čujem zavijanje seoskih pasa u dugim nočnim satima i jednakomjeran šum kiše pomiješane sa snjegom na prelazu Deromdunga. Posljednja pastirska staja na plaini Piedi, u visini samog Triglava, nije bila gostoljubiva. Pastiri – domaćini nisu imali mjesta pa smo se smjestili ispod prevjesne stijene u džungli.
Zatim sam nekoliko dana sa šerpom Rinzijem vegetirao ispred kanjona koji brani pristup južnoj stijeni.
Život na hrpi listova rododendrona ispod prevjesne skale te iznad 3000 m. visine i ne nudi Evropljanima neku udobnost. Hvatala me bolest, a i svaki dan nakon devet ujutro padao je snijeg. To je bio raspored vožnje ispod Daulagirija.
Posljednju noć otišli smo na put u 3 sata ujutro i s danom dosegli visinu od 3700 metara. Kristalno jutro uhvatilo je planinu “nespremnu”.
Fotografirao sam kao opsjednut i zatim dugo gledao u ogroman, zasnježeni zid. Uistinu nije davala nikakvu nadu, učinila mi se strašna i veličanstvena. Mislim da mi je postalo jasno zašto se svi okreću.
Za početak je dovoljan samo pogled na taj gorski kolos – to da bi morao odmah penjati je već previše.

Na južnom području Daulagirija ima vrlo malo mogućnosti za navikavanje na visinu. Južna stijena Daulagirija je preopasna da bi se je pokušalo popeti klasičnim stilom, zato se trebalo aklimatizirati na jedinom mogućem vrhu u okolici. To je 6380 metara visok Manapati, ipak prenizak za pripreme potrebne za jedan osamtisućanjak. Nakon što smo dobili dozvolu oficira za vezu, na Manapati smo se popeli 1. i 2. listopada. Na slici je jugoistočna stijena planine sa ucrtanim smjerom uspona i visinskim logorom, fotografirano sa 5300 metarskog vrha iznad baznog logora.

TRI DANA PO DUBOKOM SNJEGU I MRAZU
Stijena je ogroman lijevak koji se spušta s 8000 metarskog vrha na ledenjak u podnožju. Tamo padaju divovske lavine cijelog lanca seraka koji vise po stijeni. Lijevi, odnosno zapadni dio stijene je okomit, djelomično prevjesan zid crvenih stijena s visećim ledom na visini od više od 7500 metara. Desni, odnosno istočni dio stijene čini istočnu stijenu grebena, koji je ujedno i granica sa susjednom Taak Kole. Tu je stijena tako vertikalna da je nešto visećeg leda samo na grebenu, a ostatak stijene čine žljebići i snježni grebeni karakteristični za Himalaju.
Dovoljno sam vidio i fotografirao. Izvidnicu smo nastavili preko 4700 m. visokog prijelaza Dabuqy, preko kojeg smo se probijali tri dana po dubokom snijegu i mrazu.
Oba nosača, slabo opremljena, dobili su lakše ozebline na nogama, a u dolinu su došli slijepi od snažnog sunca na visini.

Međutim, morao sam vidjeti i sjevernu i istočnu stranu planine – zbog mogućeg silaska, ako bi uspjeli u stijeni. Ali planina je tvrdoglava. Kišilo je i sniježilo kad smo se jer nam je dosadilo čekanje, zaputili prema Somosomu po dolini Taak Kole. Bio sam kao pokisao jer mi planina nije pokazala nekakvu opciju. Zapravo, na prvi pogled nikakvu.

Preko 5600 metrskog prelaza Tiu Co vraćali smo se u poznatu mi manangašku dolinu i pored škole gdje smo prije godinu dana učili šerpe vođenju po planinama Tiu Co (na tibaetanskom znači jezero Tiu).

Kažu da je to bajkovita pokrajina iza grebena Anapurni. Možda je to i istina, ali samo ljeti.