Riječki Alpinistički Klub

Dakle, problemi na samom začetku akcije koja je na prvoj molbi predstavljena sa službenim imenom “Jugoslav Daulagiri south face expedition”.

Daulagiri sam, osobno, dobro poznavao, još iz vremena kada sam dobivao prve informacije o moćnim planinama Himalaje, o kojima sam predano čitao još dok o alpinizmu nisam ništa znao.
Bilo je to nešto kao prva ljubav. Nezaboravno. Čitao sam opis argentinske ekspedicije na Daulagiri u kojoj je sudjelovao i naše gore list Dinko Bertoncelj.
Nakon Everesta i ostalih ekspedicija, naravno da sam imao u potpunosti drugačiju sliku od one prije mnogo godina stvorene iz mnogo pročitanih knjiga.Bazni logor od 5 šatora i kuhinje, koji je stajao na moreni na visini od 3950 m. Tu točku smo dosegli 23. rujna, dok je baza dobila svoju konačnu formu 26. rujna 1981. Tada nas je napustilo zadnjih 6 nosača, koji su donijeli 56 tovara preko divljeg kanjona rijeke Tujo Kole.

Na slici: oficir za vezu, poštar i dvojica baznih nosača koji su uz kuhara i pomoćnika jedini pomoćnici naše džepne ekspedicije u baznom logoru.

PRIČA O VESELJU I OPASNOSTI NA PLANINI
Za mene je Daulagiri postao poslanstvo – glavni cilj mog budućeg alpinističkog djelovanja. Svako penjanje ili trening posvetio sam sljedećem zadatku, kojem je ime bilo – Južna stijena Daulagiria.

Zato danas, kada je sve iza mene, to je priča čiji su korjeni u mojim planinarskim počecima od prije 20 godina, priča o dvije izvidnice u području planine, priča o veselju i opasnosti na planini, manijakalnim pripremama u domovini i naravno nerazumnom suprotstavljanju nekih u vlastitoj planinarskoj organizaciji, koji se poprilično trude da bi mali narod ostao bezimen i prosječan.
Činjenica je da se s usponima na Šmarnu goru (izletište kraj Ljubljane 669 m. – op.prev) i ljetnim masovnim usponima na Triglav nećemo dokazati u svijetu.
Mislim da je jedina osoba, koja je vjerovala u naš visoko postavljeni cilj bio načelnik KOTG-a (komisija za ekspedicije u strana gorja), Tone Škarja, koji se poprilično namučio da bi akcija Daulagiri 81. ipak krenula pod slovenskom zastavom.

ČEKANJE NA PRILIKU
Usprkos neugodnoj nepalskoj obavijesti, nadali smo se da će nam se ponuditi kakva izvanredna prilika. Kao potencijalni vođa ekspedicije, želio sam i fizički prije upoznati područje Daulagirija, koje smo poznavali samo iz literature i impresivnih pogleda iz aviona dok smo letjeli iz Delhija u Katmandu.
U ljeto 1980 g. sam objeručke ugrabio priliku da kao instruktor sudjelujem na školi za nepalske gorske vodiče, koju je Jugoslavija preko Kunavera izgradila u prelijepoj dolini Marisiandi iza Anapurni.
Napravio sam plan kako ubiti dvije muhe jednim udarcem, obavit ću izviđanje Daulagirija i zatim odraditi svoje obaveze kao instruktor u školi. Time bi rasteretio skromni proračun KOTG-a i sakupio dovoljno informacija za nadolazeće pripreme.
Bez prethodne izvidnice je vjerojatnost uspjeha drastično manja. To je jedno od dragocjenih iskustava sa zadnjih ekspedicija.
Da bi prišao planini, napustio sam skupinu instruktora te iz turističkog kraja Pokara krenuo po slavnom hodočasničkom putu preko planine Pani u dolinu Thak Kole i dalje u sveti kraj Hindusa Muktinat.
Treći dan pohoda smo na prijelazu Goropani, Sodon Pavlika koji mi se pridružio u Katmanduu i ja, uzalud buljili u maglu i kišu iz koje se trebao ukazati moćni Daulagirijev zid.
Fotografije tog kraja prikazuju planinu u bajkovitoj ljepoti. Uzalud smo čekali još 5 dana u seocetu Lete ispod istočnih padina Daulagirija da se bar smire monsunski pljuskovi kako bi se otkrila kakva stazica, koja vodi u viša područja planine. Domaćini ljubomorno čuvaju informacije. Turisti, koji masovno hodočaste u Muhitrat i preko 5600 m. visoki prijelaz Tokong za njih su prije svega uljezi, koje treba cijenama oderati koliko se može.

PLANINU NISAM NI VIDIO
Lokalno stanovništvo bavi se trgovinom sa susjednim Tibetom, od čega imaju lijepe prihode i zato ni slučajno ne možeš naći nosača za svoj teret, te smo bili osuđeni da sami nosimo svoje 30 kilogramske krošnje. Planine su se kupale u monsunskim pljuskovima i magli. Kamene lavine su grmile sa planina, a na visini iznad 4000 m neprestano je padao snijeg.
Negostoljubiv kraj Lete napustio sam kao opečen, tamo smo pet dana jeli lošu rižu i crni krumpir iz lanjske ljetine. Nisam ni sanjao kako dotučeni ćemo se probiti sa planine godinu kasnije u baš to zabačeno naselje.
Planinu nisam ni vidio, ali sam uvidio da u toj dolini nije moguće dobiti nosača za ekspediciju, da ima vrlo malo hrane i da je skupa te da su za ružnog vremena okolne planinske padine prava groza.
Cijelo vrijeme trajanja škole Daulagiri mi je bio upitnik i mora, koja me je i po noći progonila. Da li ima bar ikakvu slabu točku?

IPAK PONUDA
Već na jesen su Nepalci poslali novu obavijest: Ako ste zainteresirani, Daulagiri je slobodan u razdoblju monsuna – jesen 1981. Nakon teškog vaganja, konačna odluka je bila pozitivna. Prihvatili smo inicijativu iako je akcija Lotse već bila u punom tijeku. Glavni problem biti će financije, zato sam plan ekspedicije napravio krajnje štedljivo – i na granici izvedivosti.
Tako je nastala prva slovenska džepna ekspedicija, koja bi imala 4 do 6 članova, a oni bi južni zid Daulagirija popeli bez pomoći šerpa, bez upotrebe kisika i bez postavljanja visinskih logora, dakle modernim alpskim stilom.
Ništa čudno da nitko nije vjerovao u uspjeh takvog plana. Iz tog razloga pripreme su se odvijale takoreći tajno. Bilo je očito da je nužno temeljito poznavanje cilja pa sam se ponovno zaputio u Nepal, ovaj put sa samo jednim zadatkom – iz neposredne blizine stijene utvrditi mogućnosti uspona. U međuvremenu su se u domovini preko komisije za alpinizam birali članovi ekspedicije po principu sportske selekcije.