Naš prvi četritisućnjak – Gran Paradiso 4061m
Ideja o odlasku na najviši vrh Italije već je bila u pripremi kad smo se odjednom odlučili i krenuli u dogovaranja uz jake snage optimizma što nam je trebalo za ovakvu avanturu.
Vožnja je krenula ranom zorom u petak oko 5h iz Rijeke kad sam pokupila Mirtu i Zdeslava, a za kojih 20 min stali smo na Vratima Jadrana i pokupili Lea. Svježa za vožnju u trajanj kojih 450km, skroz do Milana, da bi zatim preuzeo Zdeslav do zadnje stanice koja se nalazi na 1900m u mjestu Pont Valsavarenche, u blizini Val D`Aosta. Sve skupa približno 700km i oko 8h vožnje.. Ovdje neću ni spominjati “il trafico”kroz Italiju petkom! Nakon kraćeg odmora krećemo natovareni ruksacima na turu od 2h 20min (što je jako dobar prosjek!) do predivnog doma Vittorio Emanuele na 2735m. Dobivamo smještaj u starom rifugiu 2 min od novog koji izgleda savim ok. Dogovaramo večeru za 20h, druga tura, jer je prva već bukirana od 19h i doručak za 04 i 15h. Umorni od cijelog dana, kratko raspravljamo o navezima na ledenjaku i spašavanju, jer već kasnimo na spavanje.
Drugi dan nakon skoro zakašnjelog buđenja, jer sam budilicu umjesto na 3 45h, namjestila na 4 45h, dižemo se nakon Leovog “rezervnog” alarma oko 4h, doručkujemo i spremni u 5 20h krećemo na uspon za Gran Paradiso. Srećemo razne vodiče i grupe putem, pa čak i grupu od 16 Hrvata iz PD Matica iz Zagreba, al ipak zaključujemo da je većina već odavno krenula prije nas. Neki nas prestižu, a mi pomalo napredujemo. Cijeli uspon je zaista dug i konstantan, a kako smo sve više, umor raste. Na kojih 3500m počinje ledenjak koji se baš i vidi, tako da se kojih 100m više odlučujemo na dva odvojena naveza.Vremenski uvijeti su fantastični, sunčano, vedro, bez vjetra, snijeg tvrd idealan za hodanje, nema vidljivih pukotina i zaista je sigurna tura. Na kojih 3800 imam totalnu krizu volje, puno se teže hoda, umor je velik već nakon 5-10 koraka. Tempo je sasvim spor i Zdeslav me moralno bodri, još malo pa evo nas. Red ljudi koji čekaju za vršni greben polako je pri kraju tako da kad mi stižemo do grebena mimoilazimo zadnji navez. Na veliku radost, shvaćamo da smo ostali sasvim sami na grebenu i čeka nas vrh Gran Paradisa i Madona bez gužve. E to je bilo zaista predivno!
Pred sam vrh prelazi se dio grebena koji je osiguran s dva spita, a na prečnici je čak postavljeno uže kao dodatno osiguranje. Međusobno se kratko osigurvamo, Zdeslav kreće kao prvi i za čas je na vrhu, ubrzo stižem za njim te čekamo Mirtu i Lea. Vrh predivan,posebno zbog kipa bijele Madone koji mu daje duhovnu dimenziju. Umorni i zahvalni doživjeli smo i taj trenutak. Pogled sve do Mt.Blanca. Vršno slikanje, te put nazad. Za silaz nam je trebalo oko 4h, tako da smo taj dan napravili dobrih 11h hodačine. U domu nam javljaju da ipak ima 4 mjesta za još jedno spavanje, iako smo dobili rezervaciju samo za jednu noć. Izgleda da je verbalna komunikacija na talijanskom itekako isplativa. U nedjelju se budimo lagano oko 7h, dok je grupa talijana s kojima smo dijelili sobu krenula taj dan na vrh još u 02h ujutro. Spremanje, fina kavica i kolač u domu, pa do auta kojih 1 30h. Put je zaista bio za uživanje, predivna priroda,potoci na sve strane i snježni vrhovi. Većina nas osim Mirte zaključujemo da smo dobro izgorili u licu, a neki sa većim opekotinama kao Zdeslav i Leo. Put nazad trajao je jednako dugo al u dobroj atmosferi, zadovoljni šta smo stajali na vrhu od 4000 m.