Najbolja penjačka subota (tjedan) u povijesti RAK-a?
RAK-ovo kvalitetno penjačko ljeto u kojem se zaredalo dobrih i zanimljivih uspona dostiglo je vrhunac prošle subote kad su naši članovi u istom danu popeli tri vrlo zahtjevna alpinistička smjera u Dolomitima, što bi, kažu neki, mogao biti i najbolji penjački klupski dan u povijesti.
Hasse-Brandler, Cima Grande di Lavaredo
Prokušani navez Marko Buljan Bubi i Elvin Sindičić iskoristili su dobro vrijeme da popnu ono što je obojici bila dugogodišnja želja, mitski Hasse-Brandler, 550-metarski VIII+ (7a+) kroz sjevernu stijenu Cima Grande di Lavaredo. S čak tri dužine slobodne ocjene iznad 7a i mnoštvom VII (6b) dužina, prevjesna linija kroz legendarnu sjevernu stijenu koja je nastala 1958. , a koju je dodatno proslavio Alexandar Huber svojim free solo usponom iz 2002., i dalje izaziva strahopoštovanje modernih penjača. Ovo je prvi klupski uspon tim smjerom, i jedno od rijetkih hrvatskih ponavljanja, a koliko je težak dovoljno govori i činjenica da je upenjani Bubi, koji je zadnjih godina naredao impresivan broj teških dolomitskih klasika, izjavio da mu je to dosad najteži smjer koji je penjao. Treba još dodati da je to Elvinu, koji je do unatrag par godina popeo najveći broj teških alpinističkih smjerova u klubu, bio prvi alpinistički smjer u ovoj sezoni. Dečke je u smjeru dočekalo dosta mokrih dijelova i nisu ga uspjeli popeti slobodno, ali su se dobro pofajtali. Evo kako je Bubi prokomentirao smjer:
“Konačno s Elvinom u Hasse-Brandleru nakon više godina čekanja zvijezda da se poklope! Smjer na papiru izgleda dosta teško, ali sad kad smo se odvažili napokon probati mogu reći da je zapravo – brutalno težak. Tri dužine u rangu 7a-7a+ jedna za drugom su mi se činile dosta teže od svih drugih dužina te ocjene koje sam na Tre Cime do sada penjao, a ni ostale 6c-6b dužine (kojih ima hrpu) nisu baš easy…
Razlog zašto smo više godina čekali priliku za penjati taj megaklasik je što su detaljne dužine konstantno mokre i treba ubosti dugi period suhog vremena da se osuše. E pa ispalo je da nam se zvijezde nisu poklopile ni ovaj put – detaljne dužine su bile potopljene vodom unatoč ovih tjedan dana bijesnih vrućina i kako-tako stabilnog vremena. Prvu VIII-icu sam uspio popeti slobodno po toj ljigi, ali u drugoj VIII-ici nije bilo šanse, kompletno mokra, a mi nevješti i mekani. 🙂 Za treću detaljnu VIII+ nije više bilo ni force ni motivacije… Čak je i četvrta detaljna VIII- bila borba do zadnjih atoma snage, ali sam ju nekako prošao na ponos. 🙂 Ako zanemarimo vodu i ljigavost, smjer je stvarno spektakl, bolesno penjanje u bizarnom ambijetu, teški cliffhanger.”
Don Quixote, Marmolada
Par desetaka kilometara dalje, trenutno najaktivniji RAK-ov navez Luka Fućak i Ante Veršić (aka Naked boys) nastavili su sve impresivniji niz uspona s legendarnim Don Quixotom u južnoj stijeni Marmolade. I ovo je, kao i Hasse-Brandler jedan od najpoznatijih smjerova u Dolomitima i u Europi – 900-metarska kobasica s najteže dvije dužine (VI+, odnosno VII u težoj varijanti detaljne dužine koju su išli Luka i Ante) pri samom vrhu. Momci su, što je još impresivnije, uspjeli uhvatiti zadnju gondolu za dolinu, koja ide u 16:30, unatoč gužvanciji u smjeru. Kako im je bilo, ispričao nam je Luka:
“U petak navečer smo došli na parking ispred kampa Malga Ciapela i oko 10 sati digli šator u šumici pokraj njega. Alarm je zvonio u 2 i pol nakon čega smo se najeli i spremili za smjer. U 3 i 15 smo krenuli.
Pristup je bio dobro markiran ali naporan radi tempa kojeg smo napucali da stignemo ispred smjera prvi kako se ne bi natezali s ostalim penjačima. Kad smo se približili stijeni vidjeli smo čeone ispod nje pa smo kratko odmorili ispred Rifugia i u međuvremenu su izašli talijanski penjači i bahato upitali šta penjemo pa su nas upozorili da ne bacamo kamenja po njima pošto penjemo isti smjer. Već na prvi pogled smo ih zamrzili.
Nastavili smo dalje po strmom siparu koji je bio ultra naporan, taman za kraj pristupa da te izbije iz cipela. Malo prije 5 smo krenuli penjati, još je bio mrak pa smo penjali sa čeonama. Prva polovica smjera je bila lakša pa smo penjali simultano i utrkivali se sa ostalim penjačima kojih je nažalost bilo. Nismo uspjeli izbjeći vlakić tako da smo zapeli u njemu. Na velikoj polici smo bili oko 9, a vodič s kojim smo se utrkivali nam je rekao da ako do 10 budemo na polici sigurno stižemo na gondolu pa smo nakon toga i usporili.
Gornja polovica je bila zanimljivija sa očaravajućim pogledom na kompaktnu stijenu u nastavku tog “masiva”. Detaljna je bila super zabavna – penjali smo desnu varijantu koja je bila malo teža od lijeve ali bolje poklinana. Nakon detaljne dužine navukla se kapa na vrh Marmolade i postalo je jako hladno. Napokon smo izašli na vrh i krenuli za potragom sidrišta za abseil. Na ledenjaku smo vidjeli vodiča sa klijentima i derali se da nam kažu smjer spuštanja da se ne gubimo. Malo su se premišljali ali su nam ipak odlučili pomoć. Kada smo se spustili na ledenjak nismo imali cepine niti dereze pa smo pažljivo otpenjavali prvu polovicu strmine uz pomoć fiksiranog užeta, a drugu uz pomoć sreće. Nakon šta smo se dokopali snijega sa pristupnim tenisicama odvozili smo slalom do donje stanice gondole nakon čega smo se propali da nismo pogodili pravi ulaz jer je na kraju tunela u kojeg smo ušli bilo sve zatvorrno. Ante pronalazi rupu ispod vrata i kao u ratnim filmovima proklizavamo na leđima kroz nju i šprintamo prema gondoli. Na svu sreću stižemo u zadnji čas. Više nisu imali karte u prodaji ali smo uspjeli na crnjaka to riješiti. U gondoli teku suze i ne vjerujemo da smo stigli. Složili smo se da je bila super avantura i drugi put moramo nešto teže jer je ovo bilo prelagano, pogotovo pristup.”
Constantini – Apollonio, Tofana di Rozes
Drugi udarni navez “Naked boysa”, braća Matej i Denis Nelc koji su ove godine također naredali teških smjerova, poželjeli su osloboditi najpoznatiji smjer u Tofani, zahtjevni Constantini-Apollonio, 600m+100 do vrha, VII+ (odnosno 6c+ slobodno). Obojica su prošli oba stropa koji čine dvije detaljne dužine slobodno, ali najnezgodnija dužina smjera, zloglasni kamin Schiena di Mulo i njima je, kao i mnogima prije njih, zagorčala slobodni prolaz. Evo što kaže Matej:
“Napokon smo si Denis i ja uskladili vikende pa smo se odlučili okušati u nečem mrvicu ozbiljnijem. Duže vrijeme mi se po glavi motao ,,Via Costantini – Apollonio” na Tofani di Rozes, i ne treba mi puno nagovaranja da uvjerim i Denisa.
Na ,,spot” ispod Tofane stižemo u petak navečer, razvlačimo hammocke u staroj straćari pored parkinga i brzo u krpe. Uzbuđenje me budi puno prije alarma, pa još malo slušam Denisovo hrkanje do službenog buđenja. Na parkingu ispod Tofane smo oko sedam, i u smjeru u osam. Prvih nekoliko dužina je prava uživancija, odličan uvod za ono što slijedi. Teškoće počinju sa žutom stijenom oko sredine smjera. U sedmoj dužini je najbolje sidriti na komotnoj polici pored jame, iako je prema skici nekoliko metara gore u žutoj stijeni (viseće). Dvije detaljne (VII+, VII) dužine nisu toliki problem, osigurane su odlično, čak u svakoj ima po jedan spit. Po meni pravi detalj smjera je veliki kamin iznad drugog stropa (Schiena di Mulo), koji ni ja ni Denis ne prolazimo slobodno. Izlaz iz žute stijene i prestanak teškoća označava velika šezdeset metarska zajeda/kamin. Službeno dvije dužine ali moguće je spojiti u jednu napornu klobasicu. Do vrha nastavljaju lakše dužine, kad se spojimo sa Costantini – Ghedinom razvezujemo se i pičimo do vrha. Prelijep smjer, većinu u čistoj vertikali, preporučio bih ga svakome tko se hoće malo pofajtat. Sveukupno za smjer nam je trebalo oko devet sati, a od opreme je preporučljiv set frendova i 12-ak kompleta.“
Nordkante, Piz Badile; Steiger+cresta ovest, Punta Albigna/
Studlgrat, Grossglockner/Triglav
U tjednu koji je prethodio suboti Vedrana Simičević u navezu s Ivanom Prepolecom iz AO Velebita u masivu Bregaglia/Val Masino na granici Švicarske i Italije penje još jedan dugački klasik u gneissu, Via Steiger (5c, djelomično zaspitani, ali većinom alpinistički smjer) kojeg spajaju s Crestom ovest na vrh Punta Albigne za ukupno 850 metara, a nakon toga i kako neki kažu “najljepši greben Alpa”, Nordkante (1050m, uglavnom IV) na Piz Badile.
Smjer je lijep i činio nam se relativno lagan za ocjenu, lakši od primjerice Steigera, ali zahtijeva kondiciju i izdržljivost i zbog dužine, pristupa i silaza. Sišli smo na talijansku stranu, s kombinacijom otpenjavanja i absajla koja traje cirka dva sata i čini se kao puno bolje rješenje od absajla natrag po smjeru.
Bio je to drugi RAK-ov posjet ovom legendarnom vrhu ove godine, nakon što je Buljan prije mjesec dana s Markom Kalčićem popeo kultnog Cassina (VI+).
Početkom istog tjedna RAK-ov trojac u sastavu Luka Fućak i friški pripravnici Marko Drmešić i Lea Bertoša popeli su popularni Stüdlgrat (AD) na najviši vrh Austrije Grossglockner (3798m). S njima je bila i RAK-ovica Nevija Skalnik koja je odustala od smjera zbog jake glavobolje, ne želeći riskirati da cijeloj ekipi ugrozi uspon.
Još dan prije je naš Frano Udović s Matkom Škalamerom popeo veliki klasik sjeverne triglavske stijene Skalaško-Gorenjska, V+/III-IV, 1000 metara.
Treba još dodati da je ovo dosad bila vrlo dobra RAK-ova ljetna sezona u kojoj su se redali alpinistički smjerovi poput Comici-Dimai, Constantini-Ghedina, Direktna u Špiku, Ogrin-Omersa i mnogi drugi.
