Mitski Wadi Rum: Penjačka avantura u pustinjskom raju

Jaka hrvatska penjačka ekipa, svojevrsni dream-team hrvatskog big wall penjanja, a među njima i naš član Elvin, posjetila je tijekom veljače mitski Wadi Rum i njegove impresivne stijene i popela zavidnu kolekciju zahtjevnih dugih trad i zaspitanih smjerova. U nastavku pročitajte Elvinov izvještaj i dojmove Sunčice i Ive.
Trajanje: 16. veljače – 04. ožujak 2020
Lokacija: Wadi Rum, Jordan
Članovi: Sunčica Hrašćanec, Iva Božić, Siniša Škalec, Igor Čorko, Vid Fantov, Elvin Sindičić
Cilj – ispenjati što više smjerova i dobro se provesti.
Zvoni telefon, zove Sunka. Kaže „Bi išao u Jordan, u Wadi Rum, fali nam jedan, penjao bi s Vidom, a možemo se i mijenjati“. Svih u ekipi poznam osim Vida, ime mi zvuči poznato. Par sekundi kasnije sjetim se da su mi rekli Vex i Bubi da ima taj neki dečko iz Zagreba koji ubija po Paklenici i Mišjoj. Nakon malo istraživanja o Wadi Rumu skužim da je to pustinjska dolina u Jordanu na cca 900 metara visine, dom Beduina, turistički biser Jordana, ali i meka “avanturističkog” trad penjanja na Bliskom Istoku. Dakle “odlično” – nabrijani mladi as i scary trad penjanje u mekanom, kršljivom pustinjskom pješčenjaku.
Taman dok smišljam neki izgovor za Sunku, zvoni opet telefon, nepoznat broj.
“Ovdje Vid, kaže Sunka da ideš, zovem da se upoznamo. Ajde, bit će super“.
„Ok, a što bi ti penjao?“, pitam nabrijanog asa.
Kaže Vid: „ma nije bitna ocjena, bitna je linija, naći ćemo već nešto“…
Dvadeset dana kasnije nakon noćnog leta iz Budimpešte za Aman ukrcavamo se u kombić i vozimo cca 4 sata do Wadi Ruma. Svuda oko nas narančasti pijesak. Wadi Rum je malo selo usred pustinje, a oko sela stotine pješčanih stijena do cca 500 m. Ekipa zadovoljna, sve ćemo popesti…
Smještaj kod Beduina Salima – što reći? Nisam puno očekivao ali ipak sam bio iznenađen. Uglavnom nije bilo struje, često niti vode, wc je samo za najhrabrije, za doručak humus a za večeru nezamjenjivi picek (piletina) s rižom. Beduini su deve zamjenili za toyote hilux, a nomadski život za prihode od turizma u Wadi Rumu. Kako su se Beduini busali u prsa da u pustinji po tradiciji moraš pomoći putnicima oko sebe, čekivao sam više gostoprimstva, a osobni dojam je da smo dobili minimum nužnog gostoprimstva, te da su nas izlevatili za sve što smo dopustili ili gdje smo popustili u cjenkanju.
Nakon što smo se smjestili i povečerali vade se vodiči, silni frendovi, čokovi, trakice, kompleti, haul bagovi, haul lineovi i ostala teška artiljerija. Ja sam se nekako potajno nadao da ćemo ujutro početi s rest day-om i izviditi okolicu, ali odmah ujutro slažemo opremu te se nabrijano zaletavamo na okolne stijene kao da je smak svijeta…
Prvi dan prva dužina, penjem za Vidom i opipavam pješčanik, jaaako neobično, ljuskice se drobe pod rukom, na hvatištima pijesak. Nakon cca 20 metara stanem na stopinku i puf, pukne mi pod nogom i odletim ko kruška. Druga dužina, top kršljivo, zvoneće ljuske, imam osjećaj da će se sve skupa odvaliti, pitam se koji k…. ja ovdje uopće radim.
Ipak, to su zapravo bile dvije najlošije dužine koje smo penjali do kraja izleta, (smjer Queen of the desert – zabušen par dana prije našeg dolaska) nakon par dana i smjerova se dobije osjećaj što je dobro hvatište a što nije. Sve u svemu Wadi Rum je penjački zanimljiva destinacija koju se isplati posjetiti, oko sela ima na maksimalno sat hoda gomila krasnih smjerova svih dužina i težina, opcije su ili popularni lakši trad smjerovi koji uglavnom prate pukotine, ili moderni sportski smjerovi po pločama. Za dane odmora smo posjetili grad Aqabu i svjetsko čudo Petru.
Vrijeme je bilo fino, hladna jutra i ugodne temperature do podne koje su se kasnije dizale do onih ljetnih – pustinjskih, no zbog konstantnog vjetra nam uglavnom nije bilo prevruće. Kiše je bilo dva dana i dok smo se mi nervirali radi potencijalno mokre stijene zabavljalo nas je gledati domaće koji su se zahvaljivali Alahu na kiši odnosno vodi.
Ekipa je bila odlična, bez trzavica, super smo se zabavili i nasmijali, Vid je odličan momak i penjač kome sam rado prepustio sve najteže dužine, a što smo sve popeli je popisano niže u nastavku.
Popis ispenjanih smjerova:
17.2. Rock Empire 7c+ 300m Čorko & Škalec pokušaj
Queen of the Desert 7a+ 400m Vid & Elvin pokušaj
The Beauty VI+ 200m Sunka & Iva
18.2. Rock Empire 7c+ 300m Čorko & Škalec
The Beauty VI+ 200m Vid & Elvin
Inferno VI+ 200m Sunka & Iva
20.2. Glory 7c/+ 120m Čorko & Škalec
Lionheart VII 350m Vid & Elvin
Goldfinger VI 120m Sunka & Iva
21.2. 55 Steps to Hell Čorko & Škalec
Glory 7c/+ 120m Vid & Elvin
Lionheart VII 350m Sunka & Iva
23.2. Jihad 7b+ 400m Čorko & Elvin, Škalec & Vid (Elvin 1x A0)
Flight of Fancy VII 200m Sunka & Iva
24.2. La voie du coeur 7c+ Čorko & Škalec pokušaj
Rock Empire Vid & Elvin pokušaj
Inshallah Factor VII+ – tehnički – Sunčica Hrašćanec i Iva Božić
25.2. Glory 7c/+ 120m Elvin & Sunka, oboje A0
26.2. Queen of the Desert – slobodno – Čorko & Škalec
Towering Inferno 7b 270m Vid & Iva
Glory 7c 120m – slobodno Elvin Sindičić i Sunčica Hrašćanec A0
28.2. Shabad – pokušaj – Igor Čorko i Siniša Škalec
Star of Abu Judaiah VIII- 350m – slobodno – Vid Fantov i Elvin Sindičić
Merlin’s Wand VI+ 120m – slobodno – Iva i Sunka
29.2. La voie du coeur 7c+ – slobodno 3 dužine – Igor Čorko i Siniša Škalec
Jihad 7b+ 400m – tehnički – Sunčica Hrašćanec i Iva Božić
02.3 Tira il Diavolo – slobodno – Igor Čorko i Siniša Škalec
Pillar of Wisdom VII 400m Sunčica Hrašćanec i Iva Božić
03.3. Raid mit Camel 7a 450m Škalec & Elvin samo prve 4 dužine slobodno
Evo i osobnih dojmova Ive i Sunčice:
Sunčica Hrašćanec:
„Daj smisli kam’ idemo penjat? Dugo već nismo nigde’ bili“ ponovio je Čorko nekoliko puta prošle godine. I onda se u dva dana sve poklopilo. Arnaud Petit je postao na Facebook filmiće iz Wadi Ruma u Jordanu i to je izgledalo fantastično, klasični smjerovi, zaspitani, dugački, ima teškog, ima lakšeg, dovoljno je daleko, a opet blizu… Šaljem ekipi ko je za? Deda, može, Iva, može. Iva javlja da je njen frend Žiga Oražem Slovenac bio tamo prije mjesec dana i šalje nam super korisne informacije, vodič i skice težih smjerova novijeg datuma. Škalec je za. Vid je za. Zovem sveznajućeg Leptira kako do Jordana?
Imaš direkt Ryanair let iz Budimpešte. Karta s prtljagom manje od 100 eura. Elvin je za. Kupujemo karte.
I tad kreće moja osobna drama. Ozljeda ramena. Fizioterapeut, sauna, mirovanje, vježbe, disciplina… uglavnom nisam baš bila fit. I da dodamo još malo drame, dva dana prije odlaska u Jordan, Iva je ozljedila prst. Krećemo sa strahom hoćemo li uopće išta moći penjati. No, uz pokoji painkiller (ja) i stiskanje zubiju (Iva), predivne pukotine i pejsaž koji inspirira ipak smo zaredale sasvim solidan niz klasičnih penjačkih smjerova koji su svi redom bili fantastični. Razne pukotine, pješčane ploče, široki kamini, ludi absajli, otkačeni silazi, čak i jedno 60 metarsko prusiciranje jer nismo mogle povući konop zbog trenja. U početku smo bile oprezne i malo prestrašene, što zbog ozljeda, što zbog sportsko-penjačke razmaženosti, no nakon par dana smo se ufurale i guštale u postavljanju frendova i čokova. Uglavnom smo se izmjenjivale, al Iva je vodila sve ključne dužine.
Meni je bilo super. Dobro smo se udomaćili i lijepo su nas prihvatili. Neobično je da na ulici ne možete vidjeti žene, a ako tu i tamo neku i ugledate bit će zamotana i skrivat će pogled. To ide do te mjere da kad smo domaćina Salima iz ljubaznosti pitali za ime supruge, jer nije se smjela družiti s nama a kuhala nam je večere, on se jako uznemirio i pitao zašto nas to zanima. Naime, drugi muškarci ne smiju znati čak ni njeno ime. Tako je to kod beduina. Iva i ja smo jedno popodne bile pozvane kod nje na čaj. Simpatična, draga, mlada žena. S obzirom da je nismo smjele slikati, jer tako je to kod beduina, Iva ju je, skupa sa malim sinom Abdulrahimom za uspomenu nacrtala.
Iva Božić:
Uvijek su bila mjesta na ovom svijetu gdje je čovjek mogao tražiti samoću, pustinja je jedno od tih. Pogled seže na neprekidni horizont u liniji sa svemirom, gdje kraj ne izgleda konačan, spojen s početkom. Fatamorgana zamagljuje granicu ovdje i sada. Tako je poznato da su neki ljudi otišli u pustinju, u potrazi za odgovorom ili nešto tome slično, oskudno opremljeni, asketi. Zamišljam kako jedan na stablu sjedi, u lotusu, gladan, žedan, promrzao, nepomičan kao grana, s krvavim prugama na leđima.
Došla sam vidjeti stoga kako pustinja zaista izgleda, izvan moje glave. Ispalo je da se neke stvari podudaraju, boja pijeska je ponekad nestvarna. Sunce nije veliko i crveno kad zalazi, dine su ipak u Sahari puno veće. Beduini ne lete na tepihu, više lete Toyota Hiluxom. Deve i životinje su zasrale divni pjesak, a ljudi nabacali ambalaže posvuda. Svejedno je još uvijek više pjeska.
Osim toga došla sam osjetiti na svojoj koži stijene Wadi Ruma. Dlanovi i oči su već žarili i palili na pogled prema četristo-petsto metarskim monolitima – ne znam kako točno nazvati te velike stupove mudrosti. Ponekad se može nekako i bez užeta probiti do vrha, uglavnom se ne može. Sa svih strana okruženi vertikalnim zrakom, obli vrhovi poput gljiva, poput naslovnice SF romana i scena iz Star Warsa, eto tako nekako, samo opet drugačije. Pjesak je škripio pod penjačicama, uvukao se u kosu, u karabinere, šaku sam i progutala sigurno kroz dva tjedna. Neobično jer nekako sam očekivala da će ga biti onako malo, donesenog vjetrom, no on je bio sastavni dio stijene, koja se trusi. Tako da se lepeza očekivanih izazova proširila, trebalo je isklesati novo iskustvo, steći znanje. Kule od pijeska nisu narušili naši tihi koraci, oprezni dodiri. Bilo je ljuski debljine jarbolskog platna, pješčanih satova baš takvih, ementaler litica, no najviše i najzanimljivije su površine nalik granitu. Tamnije boje, bile su čvrste, s pravilnim, estetskim pukotinama, koje su tražile i takvo kretanje. Uglavnom smo uspjeli plesati kako je sila htjela, usprkos raznim preprekama. Ja bez prsta, Sunka bez ramena, provukle smo se kroz mnoge pukotine i ušice igla, u oči su nam padale formacije o kojima nismo sanjale, ili jesmo pa smo zaboravile, kako to već biva. Absajli u nepoznato, uže zapečeno u stijeni, otpenjavanja i još absajla. Orijentacija u labirintu kanjona i stupova. Kalkulacija. Bilo je to divno iskustvo. Najviše i zato što nisam bila sama. Naučila sam od njih mnogo, donijeli su mi kofer sreće, sada mogu u pustinju opet, negdje samovat, bez straha.