Mangart po zimskoj smeri
Već smo duže vrijeme Moreno i ja planirali skočiti do Slovenije na zadnju ovogodišnju snježnu turu. Strpljenje se isplatilo, zvijezde su se posložile i došao je čas za to – utorak i srijeda prošlog tjedna. Krenuli mi u ponedjeljak 27.3. popodne prema Mangartskom sedlu.
Plan za utorak bio je Mangart po Zimskoj smeri – grapa na sjevernoj strani Mangarta koju nam je nahvalio i preporučio Novak. On i Goran su je penjali u 12. mjesecu. Grapa ima nekih 300m, nagib uglavnom između 45o-60o sa jednim kratkim (2-3m) vertikalnim skokom. Bojan je pričao o nekakvim skokovima u stijeni, ali nama je sve bilo pod snijegom, a taj vertikalni skok nam je bio u ledu, pravi alpine ice 🙂 Uglavnom, došli mi tamo navečer i krenuli autom po cesti za Mangartsko sedlo, ali nismo daleko došli – parkirali smo možda kilometar-dva od početka ceste, dalje je bila pod snijegom. Ujutro rani start u 4:30, pješke po cesti, na sedlu smo sa prvim svijetlom u 6:00 i krenuli po grapi. Uvjeti su bili odlični, snijega puno, tvrd i zaleđen, skok zaliven. Ne propada se ništa, bajle drže. Milina 😀 Došli do vrha, sunčali se i slikali pa dolje. Na silazu smo bili na suncu, ali još uvijek je bilo dovoljno rano da se snijeg ne omekša i rastopi. Vratili smo se do ceste u 11:30, malo prije nego je sunce počelo grijati za ozbiljno.
Plan za srijedu je bilo nešto kraće pa smo se odlučili za Župančičevu grapu (400m, 60o/45o) na Maloj Mojstrovki. Spavali smo u Erjavčevoj koči na Vršiču. Na Vršiču je snijega bilo očekivano manje nego na Mangartu, ali su uvjeti bili jednako dobri – čvrsto i prerađeno. Ovaj put je start bio malo manje rani – u 6:00. Pripravniška i Butinarjeva grapa su izgledale poprilično suho, a naša Župančičeva se sa pristupa ne vidi u cijelosti. Dogovorili smo se da ćemo ipak ići dok bude lagano pa ako naletimo na neki komad stijene da se lako vratimo istim putem natrag. I tako smo išli uzbrdo dok je lagano i došli do vrha 😛 Nije bilo poteškoća, snijega je bilo dovoljno, a grapa je lagana. Stvar su nam dodatno olakšali dobro ugaženi tragovi ljudi prije nas, kakve na Mangartu nismo uopće imali. Uz maksimalno odugovlačenje silaza na sve moguće načine, vratili smo se do auta već u 10:00. Jako neobično s obzirom da da smo bili doma bih se u to doba tek probudio 😛 Možda ako se požurimo u Rijeku još stignem na drugo predavanje? 😀
Dvije jako mnogo lijepe i zabavne ture, ali slike govore ’tisuću’ riječi.
