Magične stijene u Dolomitima
Zašto volimo Dolomite? Zato što su magični. A svu njihovu snagu i velebnost možeš doživjeti samo ako to sve vidiš uživo. Djeluju opuštajuće, odvuku vas od svih briga modernog života, ali istovremeno bude uzbuđenje, adrenalin i strahopoštovanje…
Za ovaj kolovoz nisam imala velike penjačke planove te me ugodno iznenadio poziv od Marina s idejom da za produženi vikend idemo u Dolomite. Ako nešto volim, to je svakako penjanje u Dolomitima… Brzo smo se dogovorili da idemo nas 4: Marin, Ante, Luka i ja. Ovaj put odluka je pala da se ide na Passo Sella. Ante i Luka su već bili tamo pa smo bili sigurni da nas vode na pravo mjesto. Takvi entuzijasti imaju nos za dobru stijenu i zanimljive smjerove. Njima je ovo bio četvrti posjet Dolomitima ove godine ?
Što se penjalo? Prvi dan je bio plan da idemo penjati Fedele na Sas Pordoi. Večer prije stigli smo u kamp, pojeli, namjestili šatore i dogovorili da je ustajanje ujutro u 6h. Taman kad smo sve postavili, spustila se kiša koja nije bila najavljena na niti jednoj prognozi, od svih 16 koje smo gledali. I bome je padala cijelu noć.
No, dobro penjanje nije izostalo. Idemo redom…
1. PIZ CIAVAZES: Via “Papa Giovanni Paolo II” (6b+, 175m, 6 dužina)
Kako je otpao plan za Fedele, dan je počeo laganim doručkom uz pogled na mokre stijene koje izviru iz oblaka te listanje penjačkih vodiča u potrazi za alternativom. Ante nam je prezentirao smjer koji bi se mogao penjati jer piše da je na sunčanoj strani i da se brzo osuši. Radi se o smjeru prigodnog naziva za produženi vikend Vele Gospe „Papa Giovanni Paolo II“ koji se nalazi na Piz Ciavazesu. I taman smo u daljini mogli vidjeti kako se sunce ukazalo baš tamo.
Cijeli smjer po skici ima 9 dužina, odlično je pospitan i može se abseilati ako zapnete. Odlično za kraći dan kada vam vremenska prognoza pomuti planove. Jedino što ima više visećih sidrišta pa pripremite kukove… Mi smo penjali 6 dužina jer zadnje tri dužine idu nakon police te imaju praktički jednu penjačku dužinu i to ocjene 6c i dvije hodačine. A i za predvečer je opet bila najavljena kiša. Dužine po vodiču Val Gardena idu ovako redom: 5A, 5A, 5B, 6A, 6B+, 6A, a po netu vidim da su i jače ocjene.
Smjer ima lagani pristup od cca 15min. Ante i Marin su penjali naizmjence, a Luka i ja smo se dogovorili da ja vodim prve tri dužine, a on druge tri. I mogu reći da me nitko nije morao povlačiti ni aktivirati koloture. Nije bilo bježanije. I ne, nisam patila. Uživala sam. Moram ovo napomenuti jer me to prvo pitao dragi Zdele kada sam mu rekla što smo penjali?. Sigurno je pomoglo što sam bila u odličnom društvu i pazili su na mene da sam se osjećala zaštićenije od bjeloglavog supa… Osim toga, obožavam ploče. Cijeli smjer pruža lijepo penjanje. Iako se na skici navodi peta dužina kao detaljna (traversa sa sitnjavom), moram priznati da ni četvrta (trbuh sa sloperima) nije bila ništa lakša. Silaz cca sat vremena: abseil po smjeru + hodanje do auta.
2. VRH PIZ CIAVAZES: Via “Delle guide” (VI-, 220m, 8 dužina) + Diedro “Vinatzer” (VI, 240m, 8 dužina)
Za subotu ponovo ide na razmatranje penjanje smjera Fedele jer nas je stalno pratio pogled na tu predivnu stijenu koja izgleda zaista moćno. No, nažalost vidimo da je stijena mokra i da bi bilo suludo ići u takvu avanturu. Luka najavljuje da bi opet išli u napad na Piz Ciavazes, a ovaj put bi se penjalo do vrha. To znači da se penju dva smjera i da avanture neće faliti. Nije nas trebalo dugo nagovarati. Odmah smo svi bili za.
Na parkingu se dogovaramo da penju Marin i Luka te Ante i ja. Prednost ove stijene je opet to što je kratak pristup.
a.) Via “delle guide” (VI-, 220m, 8 dužina)
Dužine po vodiču Val Gardena idu ovako redom: II, IV, IV, III+, V, VI-, IV+, IV+.
Prvu dužinu se ne morate navezivati. To je stvarno laganica. Detalj dužine je dosta kratak. Nikakav strašan spektakl. Peta i zadnja dužina su mi bile nekako najdraže. Baš guštanje u penjanju. Pogotovo zadnja dužina. Kada izađete iz smjera, ide stazica od cca 15ak minuta koja vodi do ulaza u smjer Vinatzer.
b.) Diedro “Vinatzer” (VI, 240m, 8 dužina)
Već na samoj skici ovaj smjer zove na penjanje jer se rasteže na odličnom terenu žutih stijena. Ovo je zahtjevan smjer koji itekako pruža osjećaj postignuća i zadovoljstva. Na putu od ulaza u smjer do tog finalnog osjećaja postignuća su me pratili i neki trenuci kada sam spominjala svu rodbinu od Vinatzera, no nekada je najbolje u životu ono zbog čega ti srce treperi od straha. Ovo nije lagan smjer i bili su jako štedni s međuosiguranjima, a još uz sve to je i dosta verikalno.
Dužine po vodiču Val Gardena idu ovako redom: IV, V, V, IV, VI-, VI, V+, V-.
Prva dužina ima 45m i samo jedan klin. Marin je penjao prvi, zatim za njim Luka i odmah sam krenula za njim da se ne pogubimo. Već na samom početku doživljavamo šok jer s vrha smjera pada neka grota. Ne znam da li je bio gori zvuk ili veličina te grote. Ista ta grota je pala cca 20 cm od Ante dok me osiguravao. To je uvod koji nas je sve uzdrmao te je to ujedno bila i jedina dužina koju sam ja vodila. Odustajanje naravno nije bila opcija. Pa hvala dragom Anti, asu koji je to odradio vrhunski. Marin i Luka su penjali naizmjence. Cijelo vrijeme svi skupa su bili maksimalna podrška. Žešća motivacija.
Najozbiljniji dio smjera su peta, šesta i sedma dužina. Kada gledate skicu, čini se smiješno kako detaljna dužina ima samo 6m. Pa su pale neke ideje da se spajaju dužine. Dragi ljudi, nema tu spajanja. Ova peta dužina je kamin koji vas izbije, onda ide sidrište na kojem smo izgubili dosta vremena dok smo se čekali jer nema mjesta za više od dvoje ljudi. Onda ide ta detaljna od 6m koja je toliko intenzivna da vas izbije kao da ima 50m. I malo sidrište. I onda nakon toga opet intenzivna dužina. Zadnja dužina je kao neka lakša. U usporedi s cijelim smjerom od jutra prije, ništa tu nije lagano. Ipak, vrijedilo je pomučiti se. Na vrhu su me dočekale polica i komadi iz RAK-a, pa di ćeš bolje. Još su me prozvali Barbie jer sam bila u rozoj jakni i rozim hlačama. Inače baš tu boju ne nosim, ali eto potrefilo se.
Nakon toga slijedi još jedan epic. Ide abseil tri dužine pa odpenjavanje po nekim dvojkama i šetnja kroz šumicu do auta. Već nakon prve dužine nastaje problem s užetom. Na sidrištu ostajemo Marin i ja. Dogovor je da sljedeći dolazi s užetom i to je Marin. Ja krenem izvlačiti uže, ali mi ne ide. Pomislim da mi je to možda od umora pa prepuštam Marinu. Ali ne ide ni njemu. Nije stvar da povlačimo krivu stranu ili tako nešto, već je zapelo od početka. Jednostavno ne ide. Marin baca ideje da uzme drugo uže i da ide penjati. Dečki govore da to nije opcija jer se krenuo spuštati mrak. Nemamo vremena. Trebamo što prije završiti abseil i krenuti se spuštati. Ima puno odpenjavanja. Odluka je da uže ostane preko noći pa ćemo vidjeti sutra što ćemo. Taman kada smo završili abseil, spustio se mrak. Idealno vrijeme za čeone lampe. Divan epic završetak dana. Nismo dozvolili da nam išta poremeti raspoloženje. Do auta smo došli negdje oko 22h, a cijelim putem do dolje pratilo nas je dobro raspoloženje i hitovi Vesne Pisarović, mladih Partizana i sl.
Isti dan Lovro i Edita su penjali na Tofani Via “Primo spigolo” (V+, 480m, 14 dužina). Bili su oduševljeni sa smjerom te će vam sigurno rado i osobno prenijeti sve dojmove…Navečer su nas dočekali na Passo Sella. Taman kada smo bili na silazu, zvonio je Luki mobitel i eto Lovre koji je vidio neke čeone lampe ispod Piz Ciavazesa te je logično odmah pomislio na nas. Kada smo se napokon i osobno skupili svi, dobrih priča i ugodne atmosfere nije falilo.
3. PRIMA TORRE DEL SELLA: Delenda Chartago (Luka i Lovro, Ante i Edita; 6b/6a, 180m, 6 dužina),Via “Camini super” (Marin i Nevija; IV+, 170m, 6 dužina)
Smjer Camini super ne preporučujem ljudima koji ne vole kamine. Marin ih obožava i on je uživao, a za mene je peta dužina bio 9. krug pakla. Pa tko voli nek izvoli. Samo da napomenem da to nisu lagane četvorkice. Na vrhu smjera je polica s klinom i odmah desno je planinarski putić do silaza. Ne budite lijeni i prije silaza se popnite na vrh s kojeg imate još ljepši pogled. A mi smo se još više zadržali tamo jer smo imali priliku gledati našu ekipu dok su penjali smjer Delenda Chartago. Ovo je bilo bolje od bilo koje utakmice. Sve su stijene bolje za vidjeti kada na njoj nastupaju dobre duše RAK-a… Više dojmova o smjeru će vam prenijeti oni sami.
S tog vrha imali smo pogled i na vrh Piz Ciavazesa. I vidimo da su neki ljudi u pripremi za abseil. 2 naveza kod abseila i još jedan navez u detalju našeg smjera Vinatzer. Napuštamo ekipu i bacamo se na misiju spašavanja naših užeta. Spremni i na svađu i na borbu. Luka viče da će nam se i oni doći pridružiti čim izađu iz smjera. Kratkom šetnjom dolazimo ispod stijene točno tamo gdje će se spustiti ekipa s abesila, točno tamo gdje smo bili večer prije. Prvi navez nam govori da su vidjeli užeta, ali da ih nisu spuštali. Govore da se zapetljao čvor. Pozdravimo se s njima i čekamo drugi navez. Teško je u daljini vidjeti što točno rade. Prošlo je neko vrijeme i napokon su nam se počeli približavati. Govorim Marinu da mi se čini da jedan ima 2 užeta na leđima i vidim da je jedno ljubičasto. S veseljem ih čekamo. Pa makar da jedno uže vratimo doma. Vičemo im na engleskom, ali ne reagiraju. Onda se prebacimo na talijanski i odmah su reagirali. Pitamo ih jesu li možda vidjeli žuto i ljubičasto uže. Oni se razočarano pogledaju i govore da jesu. Jedan govori drugom na talijanskom da nam ih moraju vratiti. Kada su se spustili dolje skužimo da drugi ima i ruksak te je iz njega izvadio i drugo uže. Mi smo naravno bili sretni ko mala djeca, a oni vidno razočarani. Sigurno su se pitali kakve su šanse da ih vlasnici užeta baš dolje čekaju. A nisu računali na to da RAK-ova djeca ne odustaju tako lako. Nažalost pive nismo imali sa sobom da ih nagradimo, ali eto i javno im hvala na pomoći. Stvarno dragi ljudi, dragi Talijani ?.
Za ponedjeljak je bila najavljena kiša pa smo odlučili provesti dan na sportićima na „Pian Schiavaneis“ jer su tamo prevjesni smjerovi pa se bar kiše bojati ne morate. Kiše na kraju bilo nije, a ocjene su bome trde. Na tom penjalištu žive i svisci pa ih u jutarnjim satima možete vidjeti i sprijateljiti se s njima ako imate hrane. Također, pokraj je i lijepi slap koji možete iskoristiti za tuš.
I što reći za kraj. Prvo, isprika svima ako je bilo predugo za čitati. Bar se nadam da ste pročitali uvod u kojem navodim koliko se lako zaljubiti u Dolomite. Prva verzija je bila i duža jer sam bila puna dojmova tako da ste dobro i prošli. Sve u svemu, Dolomiti opet nisu razočarali, a dobro društvo zagarantiralo je dobre vibracije i puno zabave. Passo Sella ima puno toga za ponuditi i jedva čekamo nove penjačke avanture. Možda ćemo nekad i ići u taj neprežaljeni Fedele…
