Luna Nascente climbing trip ili 14 lijepih smjerova u mjesec dana
Već godinama obožavam Dolomite, ali nisam baš računala da ću ih ikad u mjesec dana pohoditi četiri puta i uz to još posjetiti Val di Mello. No eto dođe vrijeme u životu i za takve ekstravagancije. Tjedan prije godišnjeg zaletjela sam se s dragim Velebitašima po prvi put u Moiazzu, gdje smo Goga, Lada, Domić i ja popeli Il Bombo, 230-metarsku smjerku s jednom dužinom petice, te drugi dan Via Michela, 180-metarsku četvorku u malom Lagazoiju. Tamo negdje 27. srpnja Maja i ja na četiri dana krećemo u okolicu Cortine. Nakon zamorne vožnje kroz ljetne gužve na cestama oko 14:00 ulazimo u poznati klasik, Jugozapadni greben Hexensteina/Sass Strie, IV+, 180 metara i nakon par sati s vrha krećemo u razgledavanje znamenitih rovova iz 1. svjetskog rata. Maja bi najradije izbušila i neki svoj nastavak impresivnih tunela kojima je premrežena ova planina iznad passo Falzarega, ali je spominjanjem hrane ipak namamljujem da se spustimo do auta. Drugi se dan u uvijek zabavnom društvu najokrutnijeg alpinističkog oružara u Hrvata Krune Tomorada (AOV) veselimo u malom Lagazuoiju. Smjer ima šest dužina, ocjenu IV+ i niti jedan klin, ali zato hiljadu pješčanih satova. Idealno za friške pripravnike. Nakon još jedne večeri na starom mjestu pod Tofanom u društvu vesele ekipice iz Velebita, plan je preduhitriti kišu u kratkoj petici u Croda Negri iznad Passo Giau. Nažalost pristup se pokazao malo dužim nego što piše u vodiču, a kakvih pola sata traženja smjera bilo je dovoljno da crni oblaci preduhitre nas. No pomalu skrivenu stijenu Croda Negre, okruženu travnatim padinama i povećom populacijom svizaca sa svojih petnaestak lijepih smjerova i čvrstom crnom stijenom bilježimo kao vrijednu ponovnog obilaska.
Četvrti dan krećemo u Dibonu u Velikom Falzaregu, no kako ja moram krenuti put Rijeke u pristojno doba, znamo da ćemo izabrati njenu kraću varijantu. Dakle, bilo bi to oko 180 metara poštenih IV-ki s izlazom po ferati na vrh malog tornja Falzarego. U Rijeku dolazimo u deset navečer, taman na vrijeme da dočekam Matevža i Gregu iz AO Rašice koji su me ljubazno pozvali sa sobom na njihov climbing trip.
Drugi dan već vozimo prema Val di Mellu, jednom od nama najbližih “granita” poznatom i po famoznom bolderaškom Melloblocu. Istina, boldera ima “ko kenje”, ali zaboga, alpinistički um uistinu ne može dokučiti čemu na njih trošiti vrijeme kad je cijela dolina nakrcana s desecima par sto metarskih granitnih stijena i okružena granitnim tritisućnjacima. Bila je to ljubav na prvi pogled, iako je prvi smjer u koji nas je odveo Matevž bio praktički cijeli jedna velika prečka – pojam u alpinizmu koji mi već pri samom spomenu šalje trnce niz kralježnicu. Risveglio di Kundalini, 400 m, veliki klasik doline, ima ocjenu VII- (u prečki naravno), i zaista je dostojan uvod u strmiji granit na koji su me dečki nagovorili nakon kraćeg cendranja da ću upropastiti dan i sebi i njima kad zablokam u nekoj granitnoj horizontali. No stvarno, granit je teško ne voljeti u kojem god pravcu da išao. Zahvaljujem momcima na strpljenju. Drugi dan sam mogla sama izabrati smjer, pa sam naravno izabrala nešto prilično ne-atraktivno iz čega smo pobjegli nakon što je sunce ispržilo svaku volju iz mene. Dečki su popeli neki kraći smjer, koji je talent za granit Grega cijeli odvodio, a ja sam se otišla namakati u rječici koja teče niz cijelu dolinu. Treći dan na meniju je bio ultra mega hiper klasik svjetskog glasa, jedan od onih smjerova za koje čujete dok još ni ne sanjate da ćete ikad penjati na tom području. Nisam sigurna, ali mislim da se Petzlov pojas zove baš po njemu: Luna Nascente, 300 m, VII. The smjer. Bez pretjerivanja, nešto najluđe i najljepše što sam ikad penjala. Dvije ulazne dužine, lagani prevjesić VII i potom prečka pod stropom VII-, nude pumpajući uvod u nekoliko preludih cugova dugačkih pukotina stvorenih za penjačke ekstaze svih vrsta. Matevž se u granitu osjeća kao doma i bilo ga je genijalno gledati kako elegantno rješava strme šestice uz tek poneki friend, a Grega i ja smo uživali u jedinstvenoj lekciji. Problem u vidu dvije dugačke prečke po polegnutim pločama, “kontroverzan” čak i po vodiču, u kojima po dvadesetak metara nema mogućnosti osiguranja, stoički sam istrpjela uz nešto malo cendranja. No, uistinu, ultimativno penjačko iskustvo. Par savjetića za Val di Mello – cijeli set frendova i još poneki duplić, uz set čokova obavezni. Sidrišta su uglavnom uređena, u težim dužinama je tu i tamo neki klin ili pak ponegdje spit na strmijim “slab-ovim”, ali ostalo zahtjeva alpinističke igračke. Dolina nije baš pogodna za noćno dizanje šatora bilo gdje kao u Dolomitima, jer to tamo nitko ne radi, a i vikendom ima zaista puno ljudi. Kamp je odlično rješenje i nije jako skup, a u ponudi su i dva rifugia, a tko ima para na bacanje, može naći i sobu ili apartman u obližnjem San Martinu. Tog popodneva nakon Lune, dobili smo od ljubaznog njemačkog trojca tip za Gervasutti u Punta Alievi, 800 m, VI/V-IV. Drugi dan krećemo na pristup do Val di Zocca, jedne od viših dolina koje okružuju Val di Mello. U vodiču piše 4 sata do rifugia u podnožju stijene, koliko je trebalo i Nijemcima. Dečki iz samilosti slijede moj tempo, a moje entuzijazam činjenicom da smo nakrcani opremom i vrećama uspjeli to smanjiti na tri sata, brzo prizemljuju primjedbom da smo bili “relativno spori”. Ignoriramo skupi refugio i odlazimo spavati pod stijenu. Noć je topla, u daljini odjekuje grmljavina, ali prognoza je dobra. U šest se laganini budimo i u sedam ulazimo u prvu dužinu. Smjer ima samo jedan teži, VI- ili VI cug i još pokoju peticu, te mnoštvo četvorki, ali i sve skupa 21 dužinu. Imam samo hvalospjeve za ovaj klasik – ne samo da su dužine jako lijepe, nego je i ambijent prelud. To je bdv, samo jedan od niza takvih dugačkih smjerova u okolici i cijelo to područje, skupa sa švicarskom stranom na kojoj je popularnija strana piz Badila i ostale radosti je vrijedno posjećivati svake godine. Smjer smo popeli za osam sati i sišli za još nekih tri i kusur natrag do doline, uz stanku za pivo. Tip: vode i dalje ima koliko hoćete, na sve strane. Veliki njemački crveni vodič s debelim koricama za koji se sad ne mogu sjetiti kako se zove, ima odličnu skicu, ona u “Solo granito” je praktički neupotrebljiva i po ocjenama i po preciznosti, barem što se ovih dužih smjerova tiče.
Slijede dva dana kiše i šetkanja od kampa do San Martina i natrag. Spremamo se za Piz Badile nakon što ista prestane, ali nakon što se dobro vrijeme pomiče za još jedan dan, a Matko dobije nezanemarive zdravstvene probleme, odlučujemo se za još dva, tri dana u Dolomitima prije odlaska kući. Tamo dečki puštaju meni da biram smjerove, pa se po dolasku, umorni od cjelodnevne vožnje, a netko i od antibiotika, lijeno razmrdavamo u četvorkici u Lagazoiju. Drugi dan na redu je M Speziale, 300 m, V+ (ili VI- po nekim vodičima, iako mislim da nije toliko), najpoznatiji smjer u Lagazuoiju, ultimativna zabava po strmoj, a hvatištima nakrcanoj stijeni. Nisam nikad vodila ljepšu dužinu od petice u drugom cugu u kojoj se u pedeset metara nudi desetak pješčanih satova u pravilnim razmacima. Ludo. Dvije izlazne dužine imaju kratke i zanimljive V+ detalje, osigurane taman gdje treba – stvarno smjer za guštanje. Isto se može reći i za smjer koji smo penjali drugi dan nakon što je prognoza zahtijevala nešto kraće. “Paolo Amadeo” u Torrione Marcella u barijeri Lastoni di Formin, V+, 280 m, gledam već neko vrijeme, ali su me od njega malo odvraćale silne petice. Bez razloga. Smjer ima kratak pol sata do 45 minuta dugačak i ugodan pristup, niti jedan petica nije teška, ali su zato sve raznolike i strme, a na kraju čeka mini poslastica u vidu desetmetarske ploče s tri klina i lijepim V+ pokretima. Na vrhu zen idila – travica, predivni razgledi i ugodan silaz. Sidrišta su opremljena, između se nađe pokoji klin, mogućnosti za međuosiguranje bezbrojne. Nakon što smo uru vremena čekali da dva naveza, od kojih su jedan sačinjavali vodičkinja i njena TRI klijenta, prvi dio smjera uglavnom sam vodila ja, a drugi je preuzeo Matko. E da, penjanje u blokovima rules :-), to mi je bila jedna od najznačajnijih lekcija ovog hedonističkog “tripa” na kojem su dečki odustali od nekih svojih planova u korist toga da i ja uživam.
Kad smo se vratili u Opatiju i svi tri se izguštali u moru, bilo mi je žao propustiti još tih par dana godišnjeg, pa sam se na sreću uspjela dogovoriti s Ladom i Sanjom iz Zg-a i Majom za još četiri dana Dolomita. Do iznemoglosti nakrcani Clijić ponovo prevaljuje pet sati dug put do Cortine i tamo prvi dan sve četiri guštamo u ranije opaženim ljepotama Croda Negre. Smjer Cip-ro-spe, neki vodiči kaži IV+, neki V-, 220 metara, mi bi rekle da je jednostavno četiri i to prilično lijep. Drugi dan plan je ambiciozan – veliki klasik Spigolo Jori u Punta Fiames, V od 500 metara, s malo kompliciranim pristupom. Stijena Punta Fiamesa para nebo točno nad Cortinom i izgleda ludo i strmo, pa je teško vjerovati da njome idu takvi lakši smjerovi. Na polovini gdje se zajednički dio smjera odvaja u još deset dužina petice u Joriju ili pak sedam dužina četvorke u Via Dimai, odlučujemo se za ovu lakšu varijantu jer smo u smjer ušle iza 10:00 nakon sat i pol pristupa i već je 13:00. No Via Dimai, IV, 450 m, je isto lijepa i vrijedna truda. Smjer ima uređena sidrišta i tu i tamo klinove, ali frendovi ulaze na sve strane. Iako izgleda opako, silaz je prilično jednostavan, jer je poduža siparčina koju treba proći dosta duboka i milostiva prema koljenima. Dan poslije odlučujemo se za kraću peticu u malom Falzaregu, Brandolina, V, 180 m, u kojoj ja nakon dvije obećavajuće dužine, u trećoj spektakularno uspijevam fulati cijelu stranu tornja i završiti dvadeset metara ispod hodačke staze. Absajlati natrag nema smisla jer je sve krš, pa se Maja i Sanja razočarano odlaze utješiti na pivo, a Lada i ja se po stometarskoj četvorci koja ide s te strane penjemo na vrh malog Falzarega.
Bonus cijelog puta hrpa je dragih ljudi koje čovjek sretne u Dolomitima – ove sezone nije falilo hrvatskih tablica pod Tofanom i drugim ilegalnim “bazama”, a padala su i neka opaka ponavljanja…
Sve u svemu ovako nekako:
20-21.srpanj
Il Bombo, V/IV, Scalet delle Masenade, 230 m (Domagoj)
Via Michela, Picollo Lagazuoi, IV+/IV-III, 240 m (Domagoj)
od 27. srpnja do 17. kolovoza
Jugozapadni greben, Hexenstain, IV+/III-IV, 180 m, (Maja Vukas)
neki smjer, Picollo Lagazuoi, VI, 180 m (Maja)
Dibona (prvi dio), Grande Falzarego, IV, 180 m, (Maja)
Risveglio di Kundalini, Val di Mello, VI,A0 (VII-) 400m, (Matevž i Grega)
Luna Nascente, VI, A0, (VII), Val di Mello, 300m, (Matevz i Grega)
Gervasutti, Punta Alievi, VI/V-IV, 800m, (Matevz i Grega)
neki smjer, Picollo Lagazuoi, IV, 180m (Matevz i Grega)
M Speziale, Picollo Lagazuoi, V+/IV, 300m (Matevz i Grega)
Paolo Amadeo, Torrione Marcella, V+/V-IV, 280m, (Matevz i Grega)
Cip-ro-spe, Croda Negra, IV+, 230m, (Maja)
Via Dibona, Punta Fiames, IV, 450m (Maja)
Brandolina (prve tri duzine)+neka cetvorka (jos tri duzine), Picollo Falzerego, V/IV, 180 m (Maja, kasnije Lada)
Cijela galerija:
LINK