Ledenjak Pasterze i ledenjački tečaj (06. i 07.10.2012.)
Nakon već par godina pokušaja da odem na ovaj tečaj, ove godine konačno sam to i ostvarila. Želja mi je bila naučiti nešto o ledenjacima, usavršiti znanje o hodanju po ledenjaku u navezu, vidjeti kako se rade sidrišta u ledu te sistemi izvlačenja upalog u pukotinu, i na kraju i provesti jedan vikend na ledenjaku Pasterze pod Grossglocknerom.
Tečaj već dugo godina organizira Vanja Starčević iz Velebita u Zagrebu. Iz Rijeke sam išla sama, jer baš nikoga nisam uspjela naći da mi se pridruži na tečaju, što je dodatno produžilo moj put – prvo za Zagreb, a onda za Vršić do Mihovog doma, gdje smo imali prvo kratko predavanje, a onda spavanje.
Drugi dan rano ujutro put od svojih 200 km prema Kaiser Franz Josefs Höhe, 2.396m – plato sa velikim parkingom sa istočne strane Grossglocknera, a odatle tunelima GamsGrubenweg prema Oberwalderhutteu, gdje smo noćili u zimskoj sobi. Tuneli ili ‘Tunnel of the Past’ su zamišljeni kao interaktivna izložba kojom prolaziš poviješću planine, sa puno izložaka, skulptura, zvučnih i svjetlosnih instalacija. Jako zanimljivo, ali u žurbi hodanja nisam imala vremena sve detaljnije pogledati.
Zimska soba Oberwalderhuttea vrlo me ugodno iznenadila, odlično opremljena i opskrbljena. Kuhinja puna hrane i pića, koje slobodno možeš konzumirati uz naravno uvjet da ostaviš koji euro u veliku drvenu kasu koja se nalazi u sobi. WC-i čisti i krcati papirom, što je vrlo rijetko na takvim mjestima, barem u Hrvatskoj.
Nakon kratkog odmora u zimskoj sobi krećemo na ledenjačku vježbu. Navezujemo se po troje u navez, jedan instruktor i dvoje tečajaca. Tražimo pogodnu pukotinu gdje ćemo vježbati. Naime, nakon izrade sidrišta, gdje sam prvi put probala šarafiti ledni klin u led, jedan tečajac namjerno pada u pukotinu, a drugi tečajac s instruktorom ga zaustavlja te slaže sistem izvlačenja van.
Iako sam vježbala pad s cepinom, moram priznati da u dotičnoj situaciji to nije nimalo lako, baciti se na snijeg i zabiti cepin kako treba te držati kolegu koji te vuče prema dolje.
Nakon što si ga uspio zadržati, treći u navezu stiže te osigurava upalog na sidrištu. Za to se koristi zamka i prusik koji već imaš pripremljen u navezu, a kojeg uplićeš pletenicom u sponku na sidrištu. Ovo je moj prvi susret sa tom pletenicom i moram priznati da je baš fora.
Kad je unesrećeni osiguran pletenicom ovaj koji ga drži cepinom može se dignuti te se pristupa izradi sistema za izvlačenje. Radili smo tzv. Z sistem, dvostruki Marinerov sistem, i još jedan 6:1, ali već mi se sve to pomiješalo. 😉 Naime, treba zaista sam par puta napraviti svaki sistem da bi stvar legla, i onda to treba vježbati i vježbati. Nismo imali baš toliko vremena, na žalost. Sve u svemu ipak sam probala što znači izvlačiti osobu iz pukotine, te vidjeti razliku u par sistema za izvlačenje. Isto tako probala sam upasti u pukotinu, jest da je bilo namjerno, ali opet, vidjela sam kako izgleda kad te netko izvlači van.
Plan za drugi dan bio je popesti se na vrh Johannisberg, 3450 m te još vježbati razne stvari usput, no zbog lošeg vremena i snažnog vjetra odustali smo od tog plana te se popeli na jedan bliži vrh – Bärenkopf 3.396m .
Nismo zapravo ništa više vježbali, što mi je bilo krivo, a isto tako nismo ostali planirani treći dan, iako smo mogli, što mi je isto bilo krivo, ali eto, što je tu je. Vratili smo se u zimsku sobu, spakirali i povratak prema parkingu.
Svejedno, bilo mi je neobično lijepo taj vikend, planine su uvijek prekrasne i tako moćne, gledala sam u Grossglockner iz blizine, do prve prilike kad ću se popesti i na taj vrh. 😉
