Kogel i Planjava – “vrag nikad ne spava” :)
Tre Cime di Lavaredo, sve je bilo posloženo, stvari spremljene i “karta kupljena” no prognoza se mijenja i za subotu kaže; kiša, kiša, kiša, snijeg. Za jedan dan nema smisla putovati, ne s mojom plaćom.
Kamniške Alpe pružale su utočište od kiše. Neki iz prvotne kombinacije odustaju i ostajemo Rafaj i ja. Plan je penjati Virensovu smer u Kogelu u subotu, a za nedjelju Humar – Škarja u Planjavi.
Buđenje s prvim pjevcima i put u subotu ujutro. Onako krmeljavi falimo jednu cestu pa gubimo 20 min na panoramske poglede. Vrag ne spava, ali je priroda prekrasna. Eno ga Kogel! Parkiramo i po azimutu prema planini. Naravno da postoji lakši put za koji mi nismo znali (nema ga na karti). Vrag ne spava, ali je priroda prekrasna.
Prognoza je za subotu popodne bila lošija i zato smo odabrali lakši smjer. Kada smo stigli pod stijenu i sunce ugrijalo, misli su počele bježati da bi mogli ispenjati i Zupanov smjer. Rafaj se slaže. Oskudni s literaturom, kako to nije bio plan penjati, falimo smjer za minimalno 20m lijevo. Vrag ne spava, ali je priroda prekrasna.
Ispenjali smo Neki smjer, u tom trenutku nisam znao koji, ali sam znao da je bilo dosta teško. Kasnijom provjerom ustanovili smo da je riječ o smjeru Češnovar – Srakar (V+/IV, 230 m). Sidrišta u smjeru su sva opremljena s dva raumerova fiksa, gdje treba najčešće ima klinova, ima nekoliko zanimljivih detalja, izlazi lijevo od vrha s desne strane ogromnog stropa… inače prekrasan smjer. Osobno sam prošao sve slobodno i u vodstvu, a partner na par mjesta uz pomoć mojih i tuđih klinova. Kao najteži detalj izdvojio bih priječnicu u desno preko eksponiranog brida koji je i lagano previsan. Noge su +/- na trenje, a rukama se držiš za ravnu policu (u Rafajevom slučaju držiš se za neku zamku što visi iz klina). Tu sam već istinski sumnjao da je to Zupanov smjer, a Rafaj se pitao da li smo uopće na Kogelu ☺ Vrag ne spava, ali je priroda prekrasna.
Silazi su nam bili naklonjeni pa smo to uspjeli obaviti bez lutanja. Taman se smjestili i nebo je pokazalo zube! Nekakav kumulus se istresao pa nas ubrzo ostavio u miru.
Nedjelja. Prvo srećemo Moranu, Jevgenija, Novaka i Gogha, kratki pozdrav i svatko put svoje arene. Oni će pisati o svojim, a nas dva mutavca smo krenuli u Jugozapadnu stijenu Planjave s planom da ispenjemo smjer Humar – Škarja, V-, 270m.
Pristup? Ma prava sitnica ☺ Kada smo već pričali kako je u redu da muški tu i tamo zaplaču od jada, jer smo vidjeli da se takva situacija bliži, smjer se konačno ukazao! Ako se ikad odvažite na ovaj trekking onda pazite da na skretanju (u jednom koritu s desne strane puta leži panj i na njemu piše “ovo nije put za sedlo”) za Repov kot skrenete desno. Mi nismo pazili nego smo nekim “mladićima” pokazivali kako mi možemo brzo hodati uzbrdo, pa kasnije po istom putu nizbrdo. Vrag ne spava, ali je priroda prekrasna.
Došli mi do smjera, polumrtvi. Smjer je lagan i za penjanje i za orijentaciju jer čak ni mi nismo falivali. Ima dva zanimljiva djela, jedan žlijeb od cca 20m i jedan kratki previsić (to je taj V-). Sve opremljeno s dosta klinova i tu i tamo kakav pješčani sat za sidrište. Izlaz iz stijene i kratki spust na prekrasno Srebrno sedlo. S jedne strane Zeleniške špice i Repov kot, a s druge Lučki Dedec i Korošica (Kocbekov dom). Tu smo dobili nagradu. Zatim duugi silaz i vrag ne spava, ali je priroda prekrasna.
…..
Istovremeno u Koglu je navez Jevgenij – Morana popeo Zupanovu smjer (VI- (A0), 220 m) i po svemu sudeći (ako se ne nađe netko tko će ovo demantirati). Istovremeno, dok je navez bio na mukama, desno od njih Novak i Razić su penjali Virensovu smer (IV/III, 160 m) i uživali u suncu. 🙂
Na ulazu u Zupana već je jedan slovenski navez, no već u prvoj dužini Slovenci nam bježe pa dalje nastavljamo prateći njihove glasove. Uz malo poteškoća, ali relativno brzo, stižemo do gredine i odlučujemo se da ćemo ipak pokušati juriš prema gore pogotovo što sad Slovence i vidimo (barem povremeno). Smjer je konstantan i popušta samo na dvije dužine pa se Morana ohrabrila i ušla kao vodeća u IV+ dužinu. No tu nastaje show.
U to vrijeme Goran i Pako (po njihovim riječima) ispadaju iz smjera na livadu i čude se gdje je nestao smjer dok mi puni straha ulazimo u detalj VI-, neki glatki kamin koji zapravo i nije tako strašan kako izgleda na slikama. Uz malo namještanja i puhanja prolazimo ga i zbog neiskustva opuštamo se jer mislimo da je stvar gotova – “dalje je lako” kažu Slovenci i nestanu na izlazu iz smjera… mo’š mislit. Tek tu počinju problemi – pred nama je pukotina (V) u početku koje je super sidrište na klinove, a smjer ide 5 metara desno od njega po drugoj pukotini. Skroz nelogično. Nažalost to sam skužio tek kad sam ušao u pukotinu i vidio da u njoj nema ništa međuosiguranja pa sam priječio tih 5 metara po ploči i vratio se u smjer koji je pun klinova. No tu su ruke rekle svoje – grč u obje podlaktice… i pad. Na svu sreću smjer je lagano prjevesan pa padam u prazno. Još jedan bezuspješan pokušaj i odluka pada na navlačenje po kompletima.
Jedva stižemo do visećeg sidrišta na dva klina spojena sa šest metarskom zamkom, koja nikako ne ulijeva povjerenje. Zato po dolasku Morane brže bolje trčim s njega u neku ludu priječnicu koja opet ima puno klinova (ovaj puta nam ni ne pada na pamet proći to slobodno ) pa tehničarimo sve do izlaza. Tu nas dočekuju Gogh i Pako koji se već 2 i pol sata sunčaju na kamenu. Svaka čast momcima na strpljenju!!!
Brzo kupimo stvari i jurimo prema autu. Na putu srećemo klupicu – zajedničko slikanje i trk dalje. Dolje kod doma nalazimo se sa Elvisom i Bojanom. Pivica, klopica, prepričavanje lovačko-penjačkih priča i put kući. Sve u svemu super vikend. Zupanova je stvarno lijep smjer, ali za nas je bio malčice pretežak. Super je poklinan s više manje dobrim sidrištima. Ma ponovilo se…
Foto: Elvis Vikić i Goran Razić