Klin, PIPS i odličan vikend!
14.01. u večernjim satima konačno se dokopavamo najdraže nam pećine. Par gutljaja dobrog vina, malo ćakule i ćorka. Doduše još nikad nisam vidio da se Pakotu negdje toliko žuri, vozio je ko Shumaher.
Sljedeće jutro poprilično kasno ulazimo u smjer. Klin je na repertoaru, a poprilično kasno znači cca 10:00h.
Na brzaka smo pod prečkom (priv napetiji detalj). Idem prvi put, kliznem i pljus …drugi pljus…treći pljus…luuud hoću odustati, jednostavno je pre klizavo. Pako ohrabruje i idem u zadnji pokušaj. Konačno prolazim. (slika 1 – Pako ulazi u priječnicu)
Dolazimo do slavnog cornera (žljeba) i tu počinju Pakotove muke. Žljeb ne popušta ali nije se dala slovenska krv! Kasnije mi je priznao da se nije spustio samo iz jednog razloga, „a onda bi treba sve ovo doli ponovo proć, jesi lud?!“ (slika 2 – Žestoka bitka!)
Eto nas pod najtežim detaljem. Kapa voda, nije baš sreća. Ulazim i krivo čitam smjer, odlazim lijevo od spita …puf pant…nije tu, otpenjavam i idem desno…slaba glava i snaga izdaje. Idem još jednom pa moramo dalje jer će nas noć ulovit. Padam, bit će bolje drugi put.
Sad je Pako na redu. Španam, ide … ide i odjednom vrisak „neeeeeeeeee!!“ Uže se zateglo, šta je sad, čemu usklik?! Čujem psovanje, uže je i dalje zategnuto. Car je ostao visiti u previsu i nije mogao dohvatiti stijenu. Vježba prusiciranja i eto ga vani!
Kada sam prvi puta penjao Klin, s Elvirom negdje 2006. ili 2007. u sjećanju mi je ostala „strašna“ prevjesna 5c pukotina koja predstavlja posljednju težu dužinu. Ovaj puta to je bila jedna od najljepših dužina koje sam ikad penjao. (slika 3 – Dužina iz snova!)
Na zadnjem sidrištu uživam u zalasku sunca i onim trenucima „evo zašto ovo radim, ipak nisam lud, ali jebote što me bole prsti u pedulama“. (slika 4 i 5)
Casper na vrhu Klina (slika 6)
Drugi dan još kasniji start, tražimo smjer po suncu i penjemo PIPS (oba slobodno).
Do nas je Borna vodio Čuju u BWSC, kaže da trenira starog za BWSC natjecanje.
Abseil i put u Rijeku.
Kuš boljeg vikenda, ih!
Foto: Elvis Vikić