Kamp u Dolomitima – jedan epic i popis popetog
Nakon pomnog praćenja prognoze zaključili smo da nema odgađanja i da idemo u Dolomite.
Šokovi pred sam polazak kada mi je partner otkazao radi posla nije puno prodrmao moj entuzijazam jer je smjer koji smo htjeli penjat na Tofani bio pod oblakom cijelo vrijeme.
Mala Anči i ja u autu do Falzarega, solidnih 4 sata gnojenja prošlo je jako brzo 🙂 Drugi dan ujutro se dogovaramo što ćemo penjati i uzimamo Sandija sa sobom u troje. Prva odluka je pala na Via Ada na Col dei Bos-u i krenusmo. Po putu sam se malo nećkao i odlučio da ćemo ipak u Spigolo Alpini. Loša odluka.
Opis loše odluke iz pera osobe koja prvi put penje u Alpama:
Pratimo skicu, tražimo smjer Spigolo Alpini na Col dei Bos. Dođemo ispod jednog „smjera“ koji liči skroz na ulaz, vidimo 3 spita i to je to, krećemo, ide Lukica. Prva duzina piše trojka, stvarno je, lagano lijepo penjanje za zagrijavanje, nije me uopće bilo strah. Drugu dužinu penjem ja kao prva. Malo se lome grote poda mnom, moraš ful paziti što primiš, ali isto neka trojkica lagano. Dolazim do improviziranog sidrišta s par zamki i bježalicom. Porušili par kila kamenja, Sandi je taj dan viknuo „STONE“ više no ista drugo u životu, ali ok. Sve tip top.
Nastavljamo dalje, izmjenjujemo se. Po skici trebali naići na nekoliko klinova, nismo vidjeli niti jedan. B.o. možda su ispali…Ocjene neke trojke i četvorke, predivan pogled, ali baš jako jako kršljivo, skroz neopremljeno. Došao red opet na mene da penjem prva. Malo me strah uhvatio, zablokirala, ali dečki su bili skroz korektni smirili me, nastavljamo dalje. Stižemo do nekog bora kojeg nema na skici. Zaključimo da je skica stara 10 godina, a da ovaj bor nema sigurno 10 godina nego je naknadno izrastao, „i dalje smo u smjeru.“ Sandi i Lukica neustrašivo penju svoje dužine. Opet penjem prva, postavim međuosiguranje malo predaleko i krenem psovat jer si radim trenje i Sandi me lijepo smiri s „Kokić, nemoj mi se sekirat“. Od tad sam bila kokić do samog spusta. Prema skici neka travica. Stvarno je bila, ne travica nego položena livada. Napravila gore sidrište, kaže Sandi paukovu mrežu, na 5 točaka „za svaki slučaj“, a desno od mene metar- dva ogroman pješčani sat kojeg, naravno, nisam vidjela. Na skici piše pješčani sat, kaže Luka „top, u smjeru smo“. Idemo dalje, prečkamo ulijevo po nekom statičnom uzetu koje se pojavilo od nikud i vodi nigdje i zaključimo, da da, tako ide smjer jer na skici skreće ulijevo. Naletimo nakon 8 dužina prvi put na pravo sidrište. Jeej! To je to, sigurno smo u smjeru.
Na skici kaže zadnje sidrište klinovi i fakat gore na vrhu bili klinovi. Spust bi trebala biti ferata, ne možemo ju naći. Čitamo neki talijanski vodič, u google prevoditelj upisujemo šta to znači, nemamo pojma kud se ide dolje. Zove Luka Vex da ju pita kako dolje i ona mu govori „čekaj, dat ću ti Zvoneta, taman se spustio iz tog smjera“, na što je on odgovorio, „a ne moraš“ jer je shvatio da nismo danas vidjeli Zvoneta i da nismo u pravom smjeru. Nakon što smo ga penjali 4 sata prema skici Alpinija i nailazili (više- manje) skoro sve po skici. A ništa, absail do dolje. Ponovno po svim dužinama koje smo ispenjali. Krenulo puhat, žurimo da stignemo prije mraka. Imamo 10 dužina za absailat. Prva dva sidrišta super jer su lijepo zabušena. A onda ostatak do prve dužine nema ničeg. Stigli na jednu padinicu, Luka se zadnji spuštao, odvalio grotčinu od 10 kila barem, Sandi viče „STONEEE“ po 10- i put, meni već hladno, nemam se za ništa tamo konkretno upaničarit, sve se klima…lagano panika. Krenemo vući uže i zapne, ne ide. Odu dečki gore nešto improvizirat, mene pustili na padini, bila sam neupotrebljiva. Nakon 20- ak minuta oslobodili uže. Mobiteli sad već krenuli zvoniti svako malo. U daljini se vidi kamp i sitne točkice ljudi koji nas gledaju. Čak su i dalekozor nabavili od nekud. Luka svako malo komentira „mogao sam već 4 sata pit pivu.“ Sandiju super, kaže da voli život na rubu i zove me kokić i dalje, a ja sam jedno 18 puta do tad izgovorila da me lovi tjeskoba i razmišljam o prolaznosti života. Još se niotkud pojavi oblak, „ako sad krene kiša požalit ću šta nisam ponijela neki Normabel u smjer.“ Improvizirali sidrišta, spustili se napokon do onog bora od kad je sve išlo lakše. Dugo nisam vidjela takvu sreću na nečijem licu k’o Luki svaki put kad bi izvlačio uže i vidio šesticu na dvostrukom užetu. Taj osmijeh popraćen s onim dijafragmalnim TOOO!!! malo mi je dao povjerenja da ćemo ipak preživjeti. Pada mrak, mi skoro na dnu, čujemo glasove naših ljudi iz kluba- najdraži zvuk. Spustili se, takli to čudesno kopno Dolomita, a dečki svih dočekali zagrljajem i slaninom. Predivno, sve je nestalo. Sav strah i tjeskoba.
Moje prvo iskustvo u pravom alpinističkom smjeru trajalo je 12 sati. Puno sam naučila i provela sam divne trenutke sa svoja dva mužjaka. U kampu svi sretni dočekuju, žele čuti šta je bilo, ipak dalekozorom zadnja 4 sata prate šta se događa. Popili pivice, pojeli štošta i dogovorili se da ne navijamo alarm prerano sutra.
Drugi dan laganini na Spigolo Sud na Sass de Stria. Nakon jučer, mila majka vidjet klin svakih x metara i pravo sidrište. Uživala sam u tom smjeru i stvarno su mi se dužinci počeli sviđati. Gore popili pivicu, pogled čudo, poslije na kolač i pizzu (prepečenu tortilju s malo sira) prije povratka doma. Kad se sve zbroji, prvi Dolomiti definitivno bili za pamćenje i jedva čekam opet!
Ana
Ostala ekipa napada samo jako kao i inače i popelo se sve i svašta. Vedrana i Igor su popeli Via Gugu, Castelleto-Tofana, VI+, 300m, Zvone, Lovro, Lena i Teo su popeli pravi Spigolo Alpini, Radman i Randić Via Adu, V+. Imali smo i jedno gostovanje iz AK Put, Marko Perković skupa s našim Madyjem, Rafajem i turno Vlajem popeli Paolo Amedeo, V+, 250m. Bilo je još ljudi i smjerova, nemojte zamjerit koga nisam spomenuo.
Sve u svemu odličan kamp. U planu je još druženja i zajedničkog penjanja tako da stay tuned…
