Riječki Alpinistički Klub

O penjanju, instruktorskim trikovima i našim malim nezgodama

Utorak, 22. 10. 2024. stiže mail s naslovom Predavanje povijest i 7. vježba Paklenica. Leptirići u trbuhu, lagana nervoza i uzbuđenje. Srijeda, prije predavanja, ćakulamo međusobno, a Andrej, voditelj, daje nam naputke za vikend koji nam predstoji. Nakon srijede preuzimam inicijativu u ruke, radi se još jedna grupa na Viberu i počinju dogovori što, tko, kada, gdje. Nama se u glavi već kuha kotlić, peku kolači i spremaju torbe za Paklenicu.

Napetost raste – petak i bitne odluke

Osobno sam petak (25. 10.) jedva dočekala, samo da napokon krenemo. Edo, Josipa, Kristina i ja u 17:00, punog bunkera, velikom dozom uzbuđenja i elana zaputili smo se prema Starigradu do Autokampa Peko gdje je čekao i ostatak ekipe. Cure na stražnjim sjedalima odlučile su malo zagrijati atmosferu s dobrom, starom, domaćom medicom. Moram li napomenuti da je još prava slavonska? ????

Misao koja me pratila cijeli tjedan prije Paklenice je “Da li ću ja to moći?” I da li ću ponijet sve što mi treba za kampiranje. Kada sam odlučila da je najbitnije da imam penjačku opremu i kada sam sjela u auto, krenulo je uzbuđenje. (Kristina, polaznica tečaja)

Došavši u kamp, većina ekipe već je bila tamo, a atmosfera opuštena i ugodna. Josipa je izvadila kiflice koje su još uvijek bile tople i nestale su u valjda pet minuta. Borbe su nastale oko njih – tko će ugrabiti koju i naći one punjene sa sirom i šunkom (iako su i one prazne bile genijalne). Sada, gledajući u retrospektivi, moglo bi se reći da je traženje kiflica koje nam više odgovaraju slično traženju smjera i kretanju u smjeru – ili će ti odgovarati, bit ćeš zadovoljan kako ide i kakav je smjer ili ti neće biti baš po guštu, ali ćeš se već nekako izvući – s vrijednim lekcijama i osobnim pobjedama.

Nakon okupljanja, voditelji Andrej i Denis, odradili su vijećanje s instruktorima te odluke o tome tko ide u koji smjer su donesene. Trinaest juniora gladijatora bilo je spremno sljedeći dan uputiti se u (nekima) prve dužince i nezaboravno iskustvo.

Jedan od glavnih razloga što sam upisao tečaj je Paklenica. Dugo sam sanjao prvi dužinac u Paklenici i konačno je došao taj trenutak. (…) Negdje tijekom druge pive, nakon dogovora instruktora, prilazi mi Miljuš i govori da ne pretjerujem danas jer me sutra čeka izazovan dan, tj. Mosoraški smjer u navezu s Lukom. Nedavno sam se susreo s tim imenom smjera čitajući “Penjačke zapise” Stipe Bożića, znam da je smjer jedan od najstarijih u Paklenici, jedan od najpenjanijih i da je na Anića kuku. Nalet uzbuđenja i sreće, uzimam vodič te vidim ocjenu 6a, bit će zajebano. (Darian, polaznik tečaja)

Što reći o penjanju svojeg prvog dugog smjera?

Ja sam imala čast penjati svoj prvi dužinac s Lukom (Fućak). Navodno Luka voli kamine, a moram priznati da se meni prvi susreti s istima nisu pretjerano svidjeli. On mi je garantirao da će mi se sad svidjeti. Bila sam skeptična – ne znam je li zbog toga što penjem s osobom koja obožava kamine ili što s osobom koja obožava kamine idem u smjer koji se zove Centralni kamin. 🙂 Drugi navez koji je išao za nama u isti smjer bili su Alex i Sorrel.

Penjala sam drugu i treću dužinu kao prva i moram priznati da sam tu osjetila i iskusila kombinaciju uzbuđenja i straha te istodobno snalažljivosti, kreativnosti i upornosti. Penjati u vodstvu svoj prvi dužinac, u predivnoj Paklenici – moraš isprobati da bi vjerovao koliko je jedinstveno.

Penjao sam Trik i Tinin smjer (desna varijanta). Trik (125m) je bio znatno zahtjevniji, jer je većinom vertikalan, dok je Tinin smjer (110m) položen, osim treće dužine koja počinje s pločom od 3-4 metra.  (…) Dino je penjao kao prvi i pomogao mi 2-3 puta zatezanjem užeta na teškim dijelovima. Te situacije bile su mi iznimno stresne jer se još nisam bio naviknuo na pad niti općenito na povjerenje u opremu i osiguravanje. Kada bih primijetio da se više ne mogu držati, pokušao bih ubaciti lakat ili koljeno u neku pukotinu kako bih se odmorio bez da me drži uže. Kasnije sam shvatio da je to bila dobra prilika da se naviknem na mogućnost odmora u svakom trenutku dok penjem kao drugi, ali sam je ovog puta propustio. (Andrej, polaznik tečaja)

Naravno, ne ide sve glatko u stijeni kao što ni stijene nisu glatke (Bogu hvala!). 

Osobno sam imala “vatreno krštenje” u smjeru Centralni kamin. 🙂 Neposredno nakon samog ulaza u treću dužinu i borbe s istom, uočila sam već postavljeno sidrište te sam tamo odlučila napraviti i svoje. Prilikom izrade, ispala mi je spravica. Ovo mi je bila odlična lekcija, ali i test da vidim kako reagiram u takvim situacijama. Po mojem (skromnom) mišljenju, test sam prošla – ostala sam smirena i bila usmjerena na traženje rješenja za ovu situaciju. Luka je bio dovoljno blizu da možemo komunicirati što i kako dalje. Nisam si dopustila da ova situacija poremeti moj fokus na ostatak smjera. Puno sam zahvalna Luki, njegovoj smirenosti i podršci koju mi je pružio te riječima da se to događa i da nisam ni prva ni zadnja. U ostatku smjera i narednim dužinama zaista sam uživala (penjući kao druga). Na kraju smjera bili smo počašćeni suncem i pogledom na kanjon Velike Paklenice te smo čekali Alexa i Sorrela kako bismo zajedno krenuli u silazak.

Pristup smjeru (Mosoraški) bio je dug, a sunce je rano zagrijalo i svi četvero smo došli mokri na ulaz u smjer. Da ne duljim s pričom iz smjera, iskustvo je bilo nezaboravno, čak i neopisiv je taj feeling dok penješ smjer od 350 metara, skoro cijeli dan u stijeni okružen ljudima koji također pate ali istodobno uživaju. Trenutak koji isto neću zaboraviti je dolazak na Anića kuk, nakon višesatne borbe, a Luka mi daje hladnu pivu u ruku, šta reći nego čovjek mi je sve omogućio. (Darian, polaznik tečaja)

Zadnja dužina je bila izazovna, a ja nisam uspjela iskopčati jedan komplet, te je navez koji se ubacio između naša dva naveza, pokupio moj komplet. Tu sam ušla u kredit s dvije pive kojima častim kada se opet vidimo. Upoznavanje na stijeni, jako zanimljivo.???? (Kristina, polaznica tečaja)

Paklenica je bila moj najdraži vikend na tečaju. Zoran me naučio gomilu trikova i savjeta na koje moram obratit pažnju. Da sam poslušala da si osiguram pedule vjerojatno ne bi penjala zadnju dužinu na Sj. rebru u lijevoj peduli i desnoj tenisici. 😀 (…) Po prvi put sam vodila jednu dužinu, a Petra mi je velikodušno povjerila i svoje čokove i friendove da vidim kako je penjati s još opreme na pojasu. Teško je. (Katia, polaznica tečaja)

U nedjelju je plan bio da svatko popne još jedan dugi smjer, te, opet s Lukom u navezu, dobila sam smjer po imenu Barba Antin. Kažem: ”Odlično, barem nema u sebi riječ kamin”. Otvaram vodič i vodič kaže da je ovaj smjer desno od Centralnog kamina (zanimljivo) i, vjerovali ili ne, ulaz je izraženi kamin! 🙂 Da nisam jučer penjala kamin, mislila bih da je ovo neka vrsta pokore za izgubljenu spravicu. Očito je namjera bila drugačija – da zavolim kamine ili učiniti da ih nakon Paklenice izbjegavam neko vrijeme. Kako bilo, spremno sam prihvatila ono što mi je dano.

Za razliku od subote, ovaj smjer bio mi je posebno fizički izazovan. Luka mi je prije samog smjera dao još neke naputke za penjanje kamina, imali smo i navez ispred sebe pa sam i njih proučavala kako ga penju. Druga je dužina počinjala s priječnicom i pokušala sam ne previše razmišljati o tome. Moram priznati da kada sam krenula u drugu dužinu (kao druga) osjetila sam osjećaj blage panike, ali sam se usredotočila na ono što radim. Iskopčala sam prvi komplet i u pokušaju dolaska do drugog sam pala. Iako sam pala kao druga, Paklenica mi je odlučila ostaviti male podsjetnike na sebe pa tako sada imam poderane hlače za arhivu (ili za furanje mode na stijeni). Nakon te dužine i pada osjetila sam slabost koja se vjerojatno nakupila od dana prije te sam Luki rekla da se ne osjećam spremnom da vodim naredne dužine.

Prije smjera prvo šta je Štrljić napomenuo je bilo da se u dužnicima ne pada, a šta sam ja napravila? Pala odmah u drugoj dužini. No to će mi ostati u sjećanju kao jedno upozorenje da se dužincima treba pristupati s poštovanjem, a pogotovo onima u Paklenici. I uvijek očekivati neočekivano. (Klara, polaznica tečaja)

U penjanju mi se sviđa što je komunikacija i slijeđenje vlastitih osjećaja jedan jako bitan dio.

Jedan od značajnih, ali i smiješnih, osobnih trenutaka iz ovog smjera je situacija kada sam se priljubila uz stijenu i pitala što je meni ovo trebalo, a onda sam si rekla da je dosta sažalijevanja i da idemo dalje. Odakle sam snagu uzela, još uvijek je misterij, no i prilično izvanredno i nadahnjujuće. Smjer Barba Antin dao mi je posebni doživljaj one borbe između uma i tijela i dokaz da kad nas glava uvjerava da više ne možemo, tijelo itekako još može. Mislim da sam probila svoje granice izdržljivosti i zone ugode i definitivno upoznala jednu novu vrstu snage koja postoji u meni.

Paklenicu ću pamtiti po tome što sam tamo shvatila kakvo zapravo penjanje može biti. Može bit dugo i zahtjevno, kao Kanjonski smjer ili pak lagano i opuštajuće kao smjer Oprosti mi pape. Oba su bila zabavna i u oba sam uživala, cijeli taj vikend je zapravo bio odličan. Uz penjanje nemas bas puno vremena razmišljati o drugim stvarima, brinuti se o nekim obavezama, smišljati planove. Kad penješ moraš biti prisutan u trenutku i, malo za promjenu, prekrasno se tako osjećati. (Josipa, polaznica tečaja)

Iako sam uživao u laganom smjeru, dio mene htio je ponoviti osjećaj “borbe za život” koji sam imao u dijelovima penjanja Trika. Nakon ovog vikenda mi je napokon jasno što sam to zapravo upisao, i jedva čekam sljedeće penjanje! (Andrej, polaznik tečaja)

Znam da stalno radim fore, no ovo nije bilo fora.  Mislim da je taj vikend za mene super kratka priča istovremeno o potrebi stalnog guranja granica i umjerenosti u tome. Jedna ocjena više, ali kraći smjer ne znači da će biti otprilike jednako naporno. (Sorrel, polaznik tečaja)

Ono što je većina istaknula, a mislim da je posebno bitno, jest povezanost koja se stvorila među svima nama.

I naravno Paklenica mi je još draža baš radi svog druženja koje smo imali kad bi se vratili u kamp i svih zajedničkih trenutaka, bili ti trenuci na tlu, vrhu ili nekom od sidrišta. Smatram da nas je svih ova Paklenica zbližila i volio bih da svi nastavimo penjati i družiti se kao što smo i sada u Paklenici. (Dino, polaznik tečaja)

Vikend u Paklenici je skroz promijenio školu (iako je kraj škole), tek na ovoj vježbi su svi tečajci počeli funkcionirati kao ekipa i počeli se povezivati sa ostalim članovima kluba 🙂 (Edo, polaznik tečaja)

Da mi je netko prije rekao da ćemo u Kanjonski smjer ući s izlaskom sunca, a završiti s čeonim lampama na glavi vjerojatno bih mu rekla da nije normalan i pitala ga kad mislimo ručati. Ali, na stijeni naučiš da možeš bez svega. Malo sunca i dobra ekipa koja te putem motivira bili su dovoljni da se subota u Paklenici pretvori u čisti gušt i avanturu koju ću dugo pamtiti. (Lara, polaznica tečaja)

Instruktori, asistenti, mentori – hvala!

Mislim da iskustvo u Paklenici ne bi bilo moguće bez ljudi koji su odlučili posvetiti svoj vikend trinaest tečajaca od kojih se neki po prvi puta susreću s penjanjem dugih smjerova. I zato im puno hvala, a evo što mi kažemo o njima:

Marko Perković mi je jutro prije odlaska na smjer ocjene 6a ponudio da odustanemo od toga i odemo na nekaj lakše (ja to ne radim, dogovor je dogovor), kasnije smo u smjeru komentirali kako bi već mogli biti na kavi. Jedna njegova kvaliteta je da je jako dobar motivator, lijepo je nakon što se namučiš doći na ‘“sigurno” i da je prva riječ koju čuješ “tigre” ili “lave”. (Sorrel, polaznik tečaja)

Ovo mi je bilo prvo iskustvo na takvoj visini i vrlo šokantno. Srećom, Dino je bio smiren, strpljiv i podržavajući, pa nisam bio u tolikoj panici da ne bih mogao funkcionirati. (…) U usporedbi s Trikom, Tinin smjer je bio “chill”, pa sam se više mogao fokusirati na ponavljanje tehnika, a Ante mi je dao par korisnih savjeta, npr. kako mogu pripremiti sidrište samo uz pomoć užeta. Za oba instruktora imam samo riječi pohvale. (Andrej, polaznik tečaja)

Marko Perković (Thompson) – odličan instruktor i motivator, bio je smiren cijelo vrijeme dok smo penjali Kanjonski i uvijek je bodrio svih i bio tu za bilo koga od nas uključujući druge naveze. Pokazuje sve šta stigne i daje odlične savjete tokom smjera. Nevija (Neve) – isto super instruktorica i od nje se ima jako puno za naučiti, motivira me na svakoj vježbi od početka tečaja pa i dalje i na stijeni je odlična partnerica u navezu. (Dino, polaznik tečaja)

Kada sam čula da je moja partnerica za subotu Petra Vižintin, većina tih nedoumica je nestala, a nisam ni znala sto me čeka sljedeći dan. Ono što je uslijedilo je još bolje iskustvo s partnericom, poticaj, podrška, učenje na svakom koraku. Petra je partnerica za poželjeti, pozitivna i puna znanja. (Kristina, polaznica tečaja)

Posebno ću pamtit smirenost i volju za podučavanjem svojih mentora Petre i Zorana. Veliko hvala i princu Alenu, mom heroju koji mi je  spašavanjem pedule omogućio da se u nedjelju, s obje pedula na nogama, popnem na Oprosti mi pape. (Katia, polaznica tečaja)

Moja instruktorica je bila Tonka i bila je odlična, potrudila se da tako dobro osjećam u tim smjerovima i hvala joj na tome. (Josipa, polaznica tečaja)

Davor, fenomenalno iskustvo je bilo penjati sa njim i slušati njegove savjete. (Edo, polaznik tečaja)

Penjanje u Paklenici je bilo jedno super iskustvo. Imala sam partnera za poželjeti (Lovra) s kojim je uvijek ugodno penjati i super društvo Dariana i Štrljića. Od njih smo svašta naučili. Osim penjačkih trikova, naučili su nas neke stvari koje čine uspon kompletnim, a to je piva na vrhu smjera i jedna u kanjonu kod potoka. (Klara, polaznica tečaja)

Kad smo već kod pohvala…

Koliko su ”ozbiljne” bile naše pripreme za Paklenicu svjedoči i prijedlog da Sorrel peče palačinke u kampu. Pasivno-agresivnim porukama pokušala sam napraviti kolektivni pritisak u Viber grupi da se palačinke i ostvare. No, sam je izjavio da previše voli palačinke da bi mu trebao ikakav pritisak, pa je stvar s palačinkama bila riješena. Zbog toga, pohvale idu Sorrelu koji je ispunio svoje obećanje i u subotu smo dobili prefine palačinke (kaže da je tajna da nema tajne – peći ih na maslacu!). 

Također, dok smo mi tamo negdje u stijenama Paklenice zazivali Boga, izrađivali sidrišta, vodili dužine, preklinjali Paklenicu, voljeli Paklenicu, sunčali se, absajlali… naši voditelji marljivo su odrađivali zadatak da nahrane tridesetero gladnih ljudi. Koliko su uspješno obavili taj zadatak jest i dokaz da se kotlić ”očistio” u par minuta te bi čovjek pomislio da u njemu uopće nije ni bilo hrane. 😀 Rekla bih da ovaj vikend nitko od nas ne bi mijenjao ni za što drugo, a da iskustva na stijenama Paklenice, druženja u smjerovima, poslije penjanja i u večernjim satima, zauzimaju posebno mjesto u našim sjećanjima.

[Show slideshow]