Izvještaj s treće terenske vježbe ljetne alpinističke škole u jesenskom terminu…odnosno, drugim riječima, vidi kako mi je šef metnuo
Naravoučenije: Ako nemate literarnih predispozicija, nemojte primiti Bojana u auto na povratku s vježbe jer postoji realna mogućnost da vam uvali zadatak pisanja izvještaja! No, kako poštujem autoritete i ne znam reći ne (kontradikcije s ovom izjavom možete naći niže u tekstu),…eto i prvog izvještaja s terenske nastave iz mog kuta…
Dakle, skupismo se u subotu u 8:00 na dogovorenom mjestu…sijaset tečajaca i odgovarajući broj prekaljenih instruktora sa gomilom opreme, klope i pijače, a ujedno i minimalan broj zabranjenih vrećica i škartoca. Teo je uz ostalu opremu doteglio i gitaru, mada bi obzirom na lokaciju vježbe, primjerenije bilo da se uzelo sopile i roženice, pa da se udari sopnja na tanko i debelo, a sve po lokalnoj pentatonskoj ljestvici…da dalmatinska i zagorska ekipa tečajaca i instruktora čuje što je uhu ugodno.
Trpamo se po autima i krećemo, te nakon po’ sata eto nas na parkingu pored pruge iznad Vranje. Opremamo se, uzimamo sve što donesosmo i krećemo na laganu dvadesetminutnu šetnju po pruzi, te se po izlasku iz tunela spuštamo u obližnji šumarak gdje nakon trpljenja kraćeg predavanja o izradi sidrišta i postupcima naveza pri napredovanju u stijeni i mi tečajci pokušavamo ponoviti iste procedure sa na stablima improviziranim primarnim sidrišnim točkama…
U prevodu…na sigurnom terenu simuliramo penjanje smjera u više dužina, navezivanje, kontrola partnera, osiguravanje, uzlovi, komunikacija, i još koješta, dakle sve vezano za penjanje osim što ne penjemo…osjećaj kao da si na edukaciji u kupleraju, a osoblje istog uči te kako da se svučeš, uredno složiš hlače, košulju i donji veš, te se potom odmah obučeš, platiš i odeš…a pritom si propustio glavnu..khm…zabavu….
No, vratimo se vježbi,…koliko nezatvorenih sponki, neurednih osmica, poluvrznih umjesto vrznih, premotavanja užeta kroz spravicu, nespretnih pokreta, omražene terminologije, štrika, lađaraca, matičara, zbunjenih lica…od sline koncentracije u glavama tečajaca, okolne molekule kisika su se rastavile na elementarne jedinice.
No, nakon dva sata maltretiranja stabala, opreme, a ponajviše strpljivih instruktora,…(više-manje) usvojena su nova znanja, te bivamo nagrađeni pauzom…koju su šef i štitonoša iskoristili za neko domunđavanje,…poslije se pokazalo da su određivali naveze za The Toranj i ostale zabavne radnje na Gorgoni. Moguće se i Emilio Comici nervozno uzvrpoljio u grobu čim je vidio kakva ekipa „stručnjaka“ se sprema plezati po tornju nazvanim po njemu.
Elem, napuštamo šumarak, prolazimo ispod nekih opakih smjerova, obilazimo toranj i evo nas pred Gorgonom… Bojan i Rino raspoređuju instruktore i tečajce po raznim zadacima, neki na penjanje sportskih smjerova, neki na prevezivanje, a neki na….toranj…
Veli šef meni,..Dražene ti s Denijem na toranj,..i vodiš prvu dužinu… No, čujem glas razuma iznutra (čitaj – straha) i velim: E nećem (u sebi mu i bosanski grb pokazujem), te nakon sitnog pregovaranja dogovaramo da Deni vodi prvu, a mi (naime, Deni mi konstantno persira, pa se osjećam mnoštvom) drugu dužinu (jer je kakti lakša). Upućeni promatrač ove kraće rasprave bi mudro zaključio kako je ovdje stariji tečajac smjestio mlađem kolegi.
Šetkamo se u podnožje smjera, gdje nas čeka Ines koja nadgleda i pomaže navezu koji ide prije nas…Navezujemo se, i lagano spremamo za toranj…Deni kreće, kopča prvi spit, kopča drugi,…pazim ga pritom neobavezno časkajuć’ s Ines, te zajednički zaključujemo da bi i instruktori trebali imati imena napisana na kacigama,…jer nema smisla da nekome prepričavajući uspon, velim da je moje postupke kontrolirala teta Petzl, a da me na sidrištu dočekao barba Mammut…
Elem, Deni popeo prvu dužinu bez problema i nakon nešto urlanja (čitaj komunikacije u stijeni), krećem i ja…skupljam komplete,..penjem i pazim da ne idem prebrzo da bi Liza koja vodi slijedeći navez vidjela u koje spitove treba kopčati da ne bi otišla u neki teži smjer…mada kako hladnokrvno i hrabro cura penje,..moguće, ne bi grešku ni primjetila.
Dolazim do prečnice za koju su me upozoravali da je grda zbog ispostavljenosti, no to uopće ne primjećujem, budući sam zabavljen očajničkom potragom za solidnim gazištima…te u konačnici oprezno dolazim do sidrišta na ulazu u kamin, gdje me čeka partner Deni uz budno oko i savjete instruktora Kikija, ali i neko stablo koje samo stvara dodatnu gužvu na već prilično skučenom prostoru…Da nam ne bi bilo pusto i dosadno, netom nakon mene…dolazi i Liza koja vodi svoj navez spretno i brzo kao vjeverica…te se malo preslagujemo, odrađujemo već naučene radnje s uzlovima užetom i ostalom gvožđurijom, te ja krećem u finalni uspon kroz „strašni“ kamin.
Ubrzo dolazim do nazovi prijevoja, te se spuštam na vrh smjera (neš ti konstrukcije), gdje me čeka riđobradi svat kojeg Devom zovu, no sličnosti sa ovim pustinjskim dromedarom ne nađoh. Primjerenije bi bilo Barbarossa no tko sam ja da dijelim nadimke,…a još me i absajl čeka…Dolazi Deni, gužvamo se na sidrištu, te pripremamo absajl i kontrolirano se prepuštam gravitaciji. Na dnu, u debelom ‘ladu, pogledom me prati moj anđeo čuvar – kojeg Krpom zovu. Čovjek me prije 12-13 godina spasio izgubljenog i iscrpljenog iz šume, prošli pak tjedan, na vrhu smjera na privezivanju u Rovinju, podignem pogled i koga vidim,…naravno, simpatičnog bradonju koji me gleda odozgo i smješka se… Spustim se s tornja i eto ti opet njega… Razmišljam da meni možda ni ne treba sva ta silna sigurnosna oprema dok me takav tip pazi…Čovjek je osiguravajući zavod himself.
Vraćam se na Gorgonu, unaprijed se veseleći penjanju u comfort zoni po motikama i bijelom pranju, budući sam u predtečajnoj eri to više puta penjao, no naravno ništa od toga…Bojan me šalje negdje tamo iza kantuna i veli da tamo ima za mene jedan fini…Pinčica jel? ..nada se kukavica u meni.., jok, veli,…Bršljanov žlijeb,..ideš kao prvi. Idem vraga,…njega sam također probao prije par mjeseci popesti na top rope…i nepopeo ga. Treba biti svjestan svojih granica.
Dolazim tamo, čeka me veseli Dado, osigurava me (i lagano diže)…krećem,..mučim se, stenjem, psujem, padam, nastavljam, krepivam, malo na raskorak, malo u žlijeb, malo na spit, malo za stablo,..no nekako sam popeo, preciznije bi bilo reći, ošamario vrškom srednjeg prsta po sponci sidrišta i juriš dolje…Koliko sam se namučio, rekao bih da smjer ima bar stodvajs metara…i to dugačkih. Naravno,…ocjena iz vodiča je nerealno niska . Bar 9f.
Obilazi nas prva dama tečaja i vidi me ispaćenog, sažaljeva se (dakle nije baš tako strašna kako gro razreda misli) i dozvoljava mi pauzu, no ne lezi vraže,..eto Bojana u obilasku i kontroli koji naređuje da osiguravam upravo pristiglog Lea u Bršljanu,…(toliko o koordinaciji unutar stožera)… Leo kreće, ja ga pazim,…što da velim,…momak penje, pada, penje, stenje, rokće, psuje, pada, al se neda,…žlijeb ne popušta, no ni Leo se neda,…bodrimo ga odozdo Dado i ja, grabi Leo, opet pada taman ulovi nešto visine, pa ju izgubi,…no na par metara od vrha ipak ponestaje snage, ali ne i duha…ovaj put odustaje,…no uz ovakvu upornost siguran sam da će Bršljan slijedeći put ipak popustiti…jer momak stvarno ima herca.
Nakon kraće zaslužene pauze, konačno dolazim na svoje i penjem pranje i motiku…uživam u poznatome, znam svako hvatište, svaki gib napamet…Dok uživam u sebi na dnu Gorgone, pratim Igora kako se muči sa Foo-foo…. Dečko penje najviše ocjene od svih u našem razredu,…bravo Igore…bit ćeš predsjednik razreda. Lagano se raspremamo i s Igorom i Krpom krećem u bazni logor zapaliti vatru, nebismo li napravili dovoljno žara za ispeći donešene svinjarije…
Pomalo svi tečajci i instruktori kaplju u bazu, dojmovi se razmjenjuju…kantice piva se prazne,..lovačke priče počinju,… Odlazim u Rijeku zbog obiteljskih obaveza…dernek u prirodi će ovaj put proći bez mene ☹
Nedjelja ujutro…vremenska prognoza nije baš obećavajuća, no vrhovništvo odlučuje da će se ipak raditi dok kiša ne počne, tako da dolazim i cijelo jutro silujemo stabla vježbajući procedure pri penjanju više dužina sa absajlom s vrha (hm…u stvari s poda, dakle to bi se stručno vjerojatno zvalo – horizontalni absajl).
Nebo se sve više zatvara i kiša je sve izglednija, tako da nakon kraće pauze i nešto duljeg govora voljenog vođe s rezimeom vježbe (od kojeg sam zapamtio samo da ne smijem izgubiti uže) pakiramo se i krećemo prema vozilima,..pokrcavamo se,..i eto nas ubrzo za stolom u konobi u Vranji gdje stradava nešto istarskog srnećeg fonda i palačinaka.
Naravno,…nepotrebno je reći da je čim smo sjeli, vani kiša počela i to čestitim ritmom…tako da smo, baš kao i u Rovinju tjedan ranije, opet imali savršeni tajming. Izgleda da naš stožer ima odličan osjećaj za feeling što’s atmosferilija tiče.
Pred sam kraj (ako je netko uspio do tu uopće ostati budan), zahvalio bih se (vjerujem u ime svih prvašića) našim instruktorima koji su pokazali zavidnu razinu strpljenja i jake žifce i razumijevanje za nas…i naravno našem vrhovništvu koje nas je tijekom ova dva dana fino ispremješalo po Veloj dragi.
Nego, Bojane,…rekao si napiši kratko, no ja il pišem il ne pišem, nema kratko – dugo…osim toga ima na internetu mjesta, a tko hoće neka čita…
I naravno, ne smijete izgubiti uže!
Dražen Batory, 1a
Eh, da,…osim što ne smijete izgubiti uže, nemojte ni voziti šefa.
Miljenko Serdarević