Ice Climbing World Cup – vol. 2.
Malo kasnim, malo dosta. Šta da vam kažem, posao ovaj posao onaj, preseljenje u novi stan, farbaj ovo farbaj ono, gletaj, šmirglaj..nemoš stić nikako… ugl… dis mo ono stali… ahaaa
Spremam torbu, kolci, česnjak, križevi… nikad ne znaš šta će biti i na koga možeš naletiti u toj Rumunjskoj…sljedeća postaja kao što već rekoh Rumunjska, Busteni (malo turističko mjesto za skijaše i planinare, čudne arhitekture, kao da je svaki čovjek htio svog susjeda zajebati novim stilom kuće, a o bojama nećemo..ahhh Rumunji)…i baš za inat jako blizu Transilvanije, pusti ti price bato i drž se kolca…
Zrak pod noge u rozom avionu Wizz air-a, idemo Morana i ja (prije samog puta Morana mi kaže da je čula da ljudi plješću kad avion sleti u Bukurest,heheh)..po samom dolasku ja upoznat s izgledom aerodroma od prošle godine, a Morani pada mrak na oči, doslovno morate paziti kamo stajete da ne otpadne koji dio fasade na vas, užas, ispred aerodroma deseci taksista željnih da vas pošto poto zajeee, eto to je prvi doticaj s tom zemljom, šta reći? kome?…čekaju nas na aerodromu prijatelji kanađani i s njima nastavljamo put prema Busteniju…smještamo se u hotel i iščekujemo drugi dan, dan natjecanja…
Jutro, predivan dan, -10 je u zraku, to je to, dan ko idealan za natjecanje,…došavši u izolacijsku zonu, ostajem začuđen jer nema ničega, ni mjesta za sjest, ni toplih napitaka, ni stijene za zagrijavanje, reko šta je sad ovo, kad evo 5 krmeljavih radnika iz organizacije, sad će oni sve to, i u pola sata tako i bi sve su napravili,ahhh Rumunji…Penjem drugi po redu, što u meni opet stvara tremu, pa dobro dokle više ti prvi brojevi, stvarno mi ih je dosta, al šta je tu je…smjer je predugačak te svi zaključujemo da ga je nemoguće popeti do topa u 5 min, heheh meni pogotovo…Dolazim na red te već na prvom hvatištu, vidim da je smjer dosta težak, hvatišta su toliko skliska, da najmanji pomak s rukom znači ispadanje, pa je i drugo hvatište takvo, pa i treće, jaoo..dolazim na sedmo hvatište i ispadam…
Dolazim do Morane te mi ona govori da je Yevgeni ispao na istom hvatištu ko i ja te mi je odmah malo lakše jer je on jedan od 10orice najboljih u svijetu, prolaze i drugi i padaju i padaju, na kraju završavam na 25. mjestu, što znaci da ih je puno palo ispod mene, ali ne zbog neimanja snage nego zbog tih hvatišta i naravno nitko kvalifikacijski smjer nije popeo do kraja, ne vidim neki smisao u tome…Ali kasnije nakon svega saznajem da je postavljač Rus koji smjer postavlja iz kamionske košare te uopće ne probava smjer prije nego ga natjecatelji penju, što je po meni jako lošee jako.., a to se i potvrdilo u finalnom smjeru, kad je nakon 4 penjača koja su ispala na istom hvatištu, prekinuo sve te išao mjenjati hvatište i njegovu poziciju te su svi opet penjali iz početka..tako da veliki kiks od stane postavljača…(sve se nadam da taj ne bude i u Rusiji).
Tekma je odrađena, nisam ni malo zadovoljan, ali to mi je sada nekako postalo normalno, da budem nezadovoljan rezultatom, ali ne do mjere da se predam, idemo dalje…Odlazim s Moranom do Bukuresta i tamo provodimo par dana s njezinim bratićem koji je tamo bio na privremenom radu u jednom od najboljih restorana u Bukureštu, al se dobro jeloooo..mmmmm (hvala ti Alex).
I odosmo doma na vrijeme jer je dan kasnije bio zatvoren sav zračni promet u Rumunjskoj, previše snijega svuda oko nassss, svuda oko nass…
Malo odmora i sa svojom suputnicom nastavljam u Austriju i branim treće mjesto od prošle godine, ali o tome sam već pisao ispod, pa ko će nek čita. To me natjecanje napunilo, vidiš da može, vidišš…
Sljedeća postaja Russia….U Rusiju nažalost idem sam, letim iz Zagreba za Munchen, Munchen Moscva, spavam kod prijatelja Rusa u Moskvi te nastavljam dalje za Kirov AVIONOM, zašto avionom veliko, jer se inače ide s vlakom, transibirskom željeznicom, ali eto ja idem avionom, neki bi rekli luksuz, brzo, fino,…al kad sam vidio avion vlak mi je postao najomiljenije prijevozno sredstvo, neću previše o avionu, uglavnom u jako je lošem stanju i tu ljudi ne plješću kada se sleti, valjda od ukočenosti ili nevjerice da smo živi..hehehe
Dolazim u Kirov u noćnim satima, ulazim u neki kao taksi, no kasnije saznajem da je to neki bato tako odlučio da bude taksist i dođe tamo i kaže di treba malo zaradi i ide doma…al meni je izgledao kao neki killer, sad će samo skrenuti u neku šumu, ekipa već čeka sa ledom za organe…al preživih i to… i smještam se u hotel Sputnik, sve se mjenja, ali ne i hotel Sputnik…
Drugi dan dolaze svi drugi penjači, ali naravno nakon završenih registracija, najviše je naravno opet Rusa, ali sada ih je baš previše, nadam se da će to nekako izregulirati sljedeće godine…U Kirovu je ugodnih -15 sa suncem što je dosta toplo, bez vjetra…super…U izolaciji zajezancija sa svim natjecateljima, ali pošto nemam mojih Bugara i Amerikanaca najviše se družim sa ostatkom Europe i pokojim Rusem koji zna engleski..
Idemo pogledati smjer, hahahah dobro mi se nije vrat ukočio kad sam gledao gore i gore i goreee…smjer je baš predugačak oko 35m u 5 minuta, naravno Rus iz Rumunjske je radio smjer…nama strancima dosta je teše penjati po ovoj konstrukciji, jer mjesta gdje se zabijaju noge nisu svuda iste tvrdoće, a ova mekana mjesta znaju samo Rusi i još jedna velika prednost za njih je da poznaju hvatišta, tako da sam se već nekako pomirio s tim da necu ući ni u ovo polufinale..al eto od svih tekmi di su mi polufinala bila hvatište ili dva od moje visine i di sam trebao ući u polufinale ja uđem u polufinale u Rusiji…od 19 polufinalista 14 je Rusa i nas 5 stranaca…baš nema smisla, al dobro velika mi je čast biti među tim svim Rusima, a naročito među tih 5 stranaca…i naravno te kvalifikacije niko ne penje do topa, nakon završenog polufinala, zauzimam za mene stvarno, ali stvarno odlično 19. mjesto, di je za prolazak dalje trebalo doći do topa…u polufinalu, su mi se tako smrzle ruke dok sam penjao da mi nije jasno kako sam uopće držao bajle, kako je prvi dan natjecanja, bilo hladno i bez vjetra e danas na polufinalu je bilo vjetra, hladni sibirski vjetar..hladan…
Hahahah da, dvoumio sam se da li da to napišem, ali eto bas je fora, noć prije tog polufinala, lovila me naravno mala trema i razmišljanja kako moram ovo ili ono, ali nekako sam lako uronuo u san, ali negdje oko 4h ujutro čujem ja neku dernjavu u hodniku, neke štikle udaraju po trošnim laminatima staroga Sputnika, neke boce padaju po podu te odzvanjaju u mojim ušima poput najgore sirene staroga automobila (Zločin i kazna, heheh) i ulaze u sobu do moje, i naravno budan kao sova, slušam ih ja kako se derače, ali najednom šutnja, mir i tišina..reko sta je sada ovo..ali ne to je bilo vrijeme ljubljenja, i…Ugl da skratim, švedski filmovi najgore vrste su se snimali u toj sobi od 4 do 7 u jutro, ja sam mislio da je samo jedan tip, ali kako, sigurno ih je bilo više, a žena.. bože kakve su to žene noći, izdržljivot na nivou…heheheh…tako da sam čekajuci penjanje u polufinalu umjesto zagrijavaući se u izolaciji proveo spavajući…
Završna večera, na kojoj uvijek bude obilje tog njihovog čudnog soka, alkoholnog okusa,te nakon te večere i soka izlazim s Rusima u Kirov u neki diskač…dolazim u hotel oko 5, torbe su spremne te me Malcom Kent i njegova cura Čekaju ispred Sputnika s taksistom, ali ovaj put pravim taksistom, opet onaj avion, bože mili i neki kažu da je penjanje opasno…znate onaj osjećaj, kao da se vozite u bačvi u kojoj je sat vremena prije nego ste ušli u nju bila nafta, e tako je u tom avionu, baš me zanima dal bi sve ošlo da neko zapali šibicu…dug put do doma, malo lutanja po Moskvi, pa opet za Njemačku pa napokon Hrvatska…
I eto opet zaključavam dobro odrađenu sezonu, lokalnih tekmi i tekmi svjetskog kupa..sve u svemu zadovoljan sam, prvo mjesto u Českoj, treće u Astriji, prvak Hrvatske, sveukupno 30. mjesto u sv.kupu od +110 penjača..sve je to super, ali ono kad znam da mogu bolje..a ništa lipi moji, malo odmora i krećem s novim pripremama, za novu sezonu…i još jednom bi se zahvalio svim mojim sponzorima Goranu Razicu za slike, Dejanu Stošiću za masaže, Cristianu Todoroviću za filmiće, Hrvatskom planinarskom savezu, Iglu špotru, Zamberlanu, Trangoworldu, Campu, Oakleyu, Bluegymu,Gradu Rijeci i naravno Riječkom alpinističkom klubu…poz svima i uživajteeee