10 kolovoza 2015 Autor: Bojan Rafaj RAK

Hudičev Steber i Dimai-Eotvos

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Ovo ljeto nas je mazilo s dobrim vremenom za vikende. Takav jedan smo Marko Buljan i ja iskoristili za velike stvari (bar po našim mjerilima velike). Odlučujemo se za izlet od 3 dana, gdje nam je jedan dan za odmor, a 2 za smjerove koje već dugo gledamo.

Već u petak dolazimo pod Vršić kako bi u subotu što ranije ušli u Hudičev steber. Kroz smjer se krećemo jako oprezno te i bez gubljenja na vrh dolzimo nakon 10 sati borbe. Nakon kratke pauze odlučujemo se i na uspon na sam vrh Prisojnika – šteta propustit priliku. Cijena uspona na vrh nije bila velika – nešto duži silaz i kišica koja je počela dolaskom na Vršič. Do auta koji je bio kod koče na gozdu nas prebacuju dragi amerikanac i žena mu ruskinja. Smjer je dug i tvrd, ali sad svaki put kad prođemo onom cestom iz Kranjske gore moći ćemo s ponosom pogledat na steber.

Nedjelju spavamo do 10, doručak u Mihovom domu, kava u Kranjskoj gori, kupnja i pomalo seoba za dolomite. Bez žurbe polako preko Sapade. U Auronzu se od vožnje odmaramo vožnjom u bobu. 3000 m dug spust po skijaškoj stazi. Večeru kuhamo na klupici pod stijenama Tre cime di Lavaredo. Nakon šetenje Cortinom odlazimo na spavanje u šator.

Buđenje opet po mraku u 4. Pristup s malom greškom i ulazimo u smjer oko 7:10. Smjer pravi klasik, prvi put ispenjan 1901. traži što lakšu liniju koja će vas preko južne stijene dovesti do samog vrha Tofane na 3225m. Orijentacija je zahtjevna, ne pomažu ni oblaci koji svako toliko sjednu na našu stijenu, ali uz pomoć hrpe papira iz raznih vodiča, nalazimo pravi put kroz dva amfiteatra i eksponiranu prečku. Nakon smjera slijedi ne baš ugodni prijelaz sipara do planinarsko puta koji vodi na vrh. S te visine sva brda uokolo izgledaju minijaturno i zanemarivo. Silaz je brz i jednostavan, šteta što smo morali žurit u Rijeku.