16 srpnja 2015 Autor: Marko Buljan RAK

Granit u Dolomitima

Prošli vikend (11.-12.) sakupila se vesela ekipa i krenula u potragu za granitom. Igor Markanjević, Maja i Moreno Vrancich i ja krenuli smo u petak popodne za suncem na zapad i granit našli u dijelu Dolomita zvanom Pale di San Martino, točnije vrh Tognazza na prijevoju Passo Rolle.U subotu ujutro za prvi smjer odabrali smo smjer Flower Power – 6b, 230m, jedan od lakših pospitanih smjerova na toj stijeni. Penjemo u navezu Igor-Moreno i Maja-ja. Penjanje je dosta konstantne težine u rangu 6a-6b, a i po ocjeni lakše dužine su se nama činile jednako teške, vjerovatno zato jer je stil penjanja na takvoj stijeni poprilično različit od onoga na što smo navikli na vapnencu.

Smjer je stvarno lijep, ima svašta nešto – ploče, žlijebovi, pukotine koje čine ravne fasade penjivim, a noge su većinu vremena na trenje (koje na granitu stvarno drži čuda). Svaka dužina je fotogenična i eksponirana, a pritom i gusto zaspitana. Uglavnom, divota, a da bi stvari bile još bolje uspjeli smo proći sve slobodno 🙂
Igoru i meni to sve nije bilo dosta pa smo popodne išli penjati još jedan smjer. Ovog puta idemo u nešto teže, smjer koji glasi kao jedan od ljepših među starim klasicima, Via Valentino – VII+ (6b+), 220m. Ovaj nije zaspitan, ali je zato odlično poklinan. Ne treba ništa postavljati (ja jesam nešto, ali više zbog psihe nego zbog potrebe) osim u prvoj dužini u kojoj nema ničeg, ali vjerujemo da je to zato jer smo prvu dužinu omašili. Kao što to obično biva iz nekog lošeg razloga sa starim klasicima, ovaj smjer je bio puno teži od prethodnog unatoč razlici u ocjeni od samo jednog plusa.

Već nakon prve dvije dužine smo ozbiljno razmatrali mogućnost absajla što zbog težine tih dužina koje bi trebale biti 4 i 5a (a što će onda biti u 6b+??), što zbog mraka koji nas se spremao uhvatiti. Ali zaključili smo da možemo absajlati kadgod (sva sidrišta imaju alke) pa ajmo vidjeti do kuda ćemo doći. I tako nakon par dinamičkih gibova na nepoznata hvatišta, psihoprečki bez nožišta, uskih pukotina u trbuhu i jedne ljute borbe poslije, stižemo sa zalaskom sunca na vrh razvaljeni i umorni, ali i zadovoljni zbog slobodno popetog smjera.

U nedjelju smo htjeli ići u nešto lakše pa smo odabrali 220 metarski Danilo Busin, smjer kojeg smo prije mjesec dana penjali Moreno i ja, ali nas je kiša i tuča potjerala malo prije kraja. Smjer je također poklinan, malo slabije nego Valentino, ali opet dobro. Ovog puta smo penjali u navezima Igor-Maja i Moreno-ja. Po ocjeni (6a kaže vodič) je smjer trebao biti lakši nego ti jučerašnji, ali smo se grdo prevarili. Krenuo sam u prvu dužinu (5c kažu), došao do detalja, zaključio ‘ovo je nemoguće’ i prebacio se par metara desno u prvu dužinu Flower Powera koja je 7 puta lakši 6a. Moreno je krenuo za mnom, malo razmišljao i izveo neki ludi gib kojim je iskoristio svu snagu svoje biciklističke noge. Ipak nije nemoguće 🙂 Ali predzadnja, detaljna dužina (6a) je stvarno zahtjevala vladanje vještinom levitacije. Samo ju je Igor uspio nekim čudom proći slobodno iz trećeg pokušaja, a mi smo se elegantno natezali A0 do vrha. Zadnja dužina je ocjenjena sa 5b u kojoj sam, 10m prije vrha stijene, rekao Maji i Igoru na sidrištu iznad ‘Baci uže.’, ‘Ali moraš sada ići tamo desno!’, ‘Vidio sam, baci uže.’ Težak neki smjer.

I nakon dva dana takvog teškog penjanja skoro smo ostali bez pizze jer u San Martinu stvari ne rade od 15 do 18 (ili tako nešto)! Ali smo se snašli u nekom lokalu što radi pizze za van 😀

.