Gran Paradiso
Moreno i ja smo dobili ideju da idemo na neki četritisučnjak po zimi. Kao odabrani odabranik pojavio se Gran Paradiso. U međuvremenu nam se u tom naumu pridružio i Frano. Nakon mnogo dana čekanja dana polaska sve je bilo spremno za planirani polazak 7.3. Još je samo trebalo počekati malo da se stabilizira novonapadali snijeg, tako da smo ipak krenuli dva dana kasnije, u srijedu 9.3.
Do Valle d’Aoste, iz koje se kreće prema našem brdu, ima 700km vožnje po beskrajnoj ravnici Padske nizine. Kako bi ta muka bila smanjena nečim interesantnim, par vozača je odlučilo sudarom zatvoriti dobar dio autoceste te nas uvaliti u razne lokalne cestice. No to nas nije omelo, stigli mi u večernjim satima do Aoste, kupili potrepštine i otišli do polazne točke uspona u dolini Valsavarenche gdje smo prespavali u šatoru na parkingu.
Ujutro nas je na ugodnih -15C dočekao rejndžer i ljubazno nas zamolio da uklonimo svoju kuću. S obzirom da smo ostali bez krova nad glavom, nismo imali izbora nego krenuti sa parkinga (1800m) na uspon do doma Rifugio Chabod (2750m) u čijoj smo zimskoj sobi prespavali iduću noć. Zimska soba tog doma je luksuznija od mnogih planinarskih domova, nema što nema. Idući dan (petak) proveli smo radeći put kroz snijeg do podnožja (3500m) našeg smjera na sjeverozapadnoj padini Gran Paradisa i natrag do doma, sa dva cilja u vidu: radi bolje aklimatizacije prije uspona na vrh i kako bi imali već ugaženi put kroz ledenjak kad tamo budemo prolazili po noći.
I tako smo u subotu u 1:30h ujutro krenuli prema vrhu. Hodali smo po mraku neko vrijeme i oko 7:00h došli do početka smjera, prekoračili bergschrund i krenuli penjati. Tu su počeli problemi jer uvjeti na padini nisu bili onakvi kakvi smo očekivali. Iz daleka je izgledalo da je pola padine prekriveno snijegom, a gornja polovica ledom. U biti je cijela padina, svih 500m od dna do vrha bila prekrivena čistim ledom. To je uvelike otežalo i usporilo stvar. I tako smo mi polako tukli taj led uzbrdo sa svojih nesmiljeno konstantnih 55 do 60 stupnjeva nagiba dok je vrijeme polako prolazilo. Vidjeli smo da smo jako puno sporiji nego što smo planirali, ali nam se stalno činilo da smo na samo dvije dužine od kraja. Što ćemo sada absailati cijelu vječnost kada imamo samo pol sata do vrha? Ali eto, nije baš bilo tako – došli smo na vrh tek oko 18:30 i morali smo spust odraditi po mraku. Kako je sunce zalazilo gledali smo na Franovom satu kako pada temperatura sa -16C na -25C na koliko je sam sat smrznuo. Koliko je dalje padala temperatura bolje da ne znamo 😛
Put silaza kojem smo htjeli proći vodio je preko nekog ledenjaka punog pukotina preko kojeg nije bilo tragova. Računali smo da ćemo ga obaviti po danu, no kako nas je uhvatio mrak nismo imali pojma idemo li dobrom putanjom kroz ledenjak i gdje su sve one pukotine i seraci koje smo gledali dan prije. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja odlučili smo ne riskirati sa ledenjakom i ići na skroz drugu stranu do doma Rifugio Vittorio Emanuele od kojeg vodi standardni put do vrha. Ali taj put je bio dosta dulji, a još ga je dodatno produljilo to što mi nismo znali gdje je taj dom, a tragova koji idu svakuda ima posvuda. Nakon cijele noći spuštanja i traženja doma već smo mislili da smo ga prošli negdje u mraku i već smo odlučili da ćemo nastaviti spuštati se skroz do doline, kad smo sa prvim svjetlom ugledati kako idu prema nama čeone lampe što su maloprije izašle iz doma. Došli smo u zimsku sobu doma u 6:40, 29h nakon starta. Prespavali smo dobar dio dana, najeli se kuskusa iz iste tave u kojoj su Moreno i Frano točali noge i tim istim kuskusom ponudili naše nove cimere iz Geneve. Sjetili smo se da je ta tava okusila noge tek nakon što smo ih ponudili!
U ponedjeljak kad smo se osvjestili preostalo nam je da se spustimo skroz do auta kako bi se popeli natrag do ovog prvog doma Chabod gdje su nam bile razne stvari. I u utorak spust u dolinu pa na put kući. Pojeli smo sve što smo našli u restoranu u kojem smo stali 🙂
