Dakle, Diego i ja smo bili od nedjelje do nedjelje. Nismo se možda napenjali koliko smo mislili, al svejedno nam je bilo predobro. Dolomiti su stvarno prekrasni!
Evo izvještaja iz smjera Via Dimai (koji smo penjali u utorak), prvo nekoliko tehničkih podataka o smjeru a zatim doživljaj...
Područje: Dolomiti, Gruppo del Sasolungo, Punta Grohmann
Smjer: Via Dimai
Težina: ovisno o varijanti
IV+ (nama vjerojatno nešto više)Visinska razlika: 600m (Dužina: 700m)
Opremljenost: slaba (ima jako malo klinova u smjeru, u prvom dijelu ima sidrišta- kasnije niti to, ali ima i jako malo pješčanih satova, rogova i pukotina pogodnih za postavljanje klinova/čokova)
Orijentacija u stijeni: zahtjevna
Pristup: lagan
Silaz: dugačak i ne baš lagan (čak možda zahtjevniji psihički nego fizički)
Dakle, parkirali smo se pored kanti za smeće
(zaboravila sam kako se zove mjesto, Diego će dopunit) i krenuli lagano uzbrdo. Prilaz nije zahtjevan, niti orijentacijski niti fizički. Ulaz u smjer označava željezna šipka zabodena u pod (na siparu) i nakon toga prelazi na stijenu... Skica se može naći na sljedećem linku: Prve tri dužine prema toj skici (ako se prva broji nakon sipara) su logične, ali onda nastaju problemi. Onaj strop nije očit i nalazi se puno dalje nego se to čini na skici. Ja sam čak i pronašla klin na mjestu koje mi je odgovaralo skici, ali od tog se mjesta ne ide na desno nego još cijelu dužinu u lijevo i tek tada u desno (da nije bilo Diegovog iskustva/intuicije tamo bi se gadno zapenjali). Nakon šeste dužine slijedi detalj. Nekakva prečka u desno pa nazad u lijevo, trebalo bi biti teško, ali u toj dužini ima čak 3 spita (sjajna nova, ko na sportskom penjalištu) pa i nije baš napeto. Diego to penje ko prvi i rješava ko od šale. Sljedeća dužina, po skici ide ravno gore po kaminu. Hmm... Treba uvijek imati nekoliko skica valjda jer sam ja prošla ravno gore, stavila u 20ak metara 3 međuosiguranja od kojih niti za jedno nisam bila sigurna da li bi izdržalo da sjednem u to, a kamoli da padnem (imala sam i trake i čokove i klinove, ali nije bilo nekih super mjesta za postavljanje) i došla do detalja za kojeg nisam bila sigurna da li mogu proći. Vjerojatno ne zvuči dramatično, ali meni je bilo u tom trenutku. Malo sam stajala na mjestu, sabrala misli i prošla taj detalj (vjerojatno neka petica, niš prekomplicirano). Nekoliko metara iznad nabasala sam na klin i zabila još jedan – sidrište. Do vrha je išlo ok, premda se i dalje treba jako voditi intuicijom/iskustvom z orijentaciju. Pred vrh je mene počela boliti glava (vjerojatno zbog visine od skoro 3000 na koju nisam navikla pa sam popila neku tabletu).
Nakon izlaza iz smjera, prošetali smo par metara do vrha, slikali se i onda pomalo dolje, ne sluteći baš točno što nas čeka. Rekla bih da je detalj ovog smjera silaz! Sastoji se od serije neosiguranog penjuckanja i odpenjavanja po ne baš prekompaktnom terenu u kombinaciji sa absajlima (koji ne idu za redom nego se moraju malo tražiti, prelaziti tornjeve i sl.) jednom smo čak i otišli u ništa jer postoji zamka na pješćanom satu, a sljedeći absajl je nekoliko metara dalje – s nekog tornja (i još jednom Diego pronalazi pravi put). I taman misliš to je to, ali ne. Na zadnjem absajlu, naravno, zapne uže (pa ona procedura gore po njega pa opet sve iz početka). Ubojica psihe. Ali to nije sve, tada slijedi stotinjak metara odpenjavanja po nekoj mokroj, kršljivoj dvojci-trojci (eksponiranom grebenu). Zatim nekih 150 m snijegom prekrivene padine (imali smo dereze, ali moglo se ja mislim i bez njih). I nakon toga svega još jedno sat-sat ipo silaska po siparu (put je ok al smo već bili zaista umorni). Sve skupa bila je to tura od 15h
Sljedeći dan smo odmarali
, bio sam presretan šta ste nas uspjeli nagovorit da neidemo u taj smjer, hahahaha, hvala vam 
.