Plan je bio malo Dolomita, malo granita - mozda Svicarska ili Cham, ali zapravo plan je bio da - nema konkretnog plana. Kruno i ja ovaj put nismo planirali cak ni smjerove, samo smo natrpali auto s opremom, satorom i hranom i - krenuli 27. srpnja... Jedino sto smo znali da se obzirom na rekovalescenciju i neupenjanost, necemo zaletati u nista tesko, nego samo gustati. Vrijeme je isto bilo li-la, ali G.O. je meni bio kratak, pa nismo mogli cekati. Petak kad smo dolazili je cijeli bio dobar, pa smo se popodne zaletili u
"Diretta Ghedina", Torre Piccola di Falzarego, V/III-IV, 260 m. Kako to vec tamo ide, brz prilaz i silaz, smjer je lijep, cvrst, ima nesto klinova u nekim duzinama, u drugima ne, sidrista postoje, zadnja duzina najljepsa, ali drasticno teza od ostatka smjera i nije bas napucana. Tko je ne zeli penjati, u vodicu pise da se moze pobjeci van i prije nje. Za iducih par dana vrijeme je govorilo da u "centralnim satima" dolaze nevihte. Centralni sati su relativan pojam. U Dolomitima to obicno znaci izmedju podne i 2. Otisli stoga u
Spigolo sud, Punta Alpini. V/IV, 235 metara. Neobicana smjerka stisnuta u sjeni svojih vecih susjeda, tornjeva Falzarego s jedne strane i Col dei Bos s druge. Dvije lijepe petice, i nekoliko zaista lijepih cetvorki. Klinova ima u vecini duzina, za lakse po obicaju dobro dodju cokovi i frendovi i naravno trakice i zamkice. Jedini problem je silaz - nekoliko absajla i otpenjavanje kroz krsljivi kuloar u kojem postajete pomicna meta ako je neki navez kojim slucajem iznad vas. Enivej mi sve to obavili prije podneva i bili nadomak auta kad se srucio polusatni pljusak. Treci dan vrag nije dao mira, pa smo unatoc jos losijoj prognozi otisli u "nesto zbilja kratko". Picollo Lagazuoi ima sa svih svojih strana pregrst kracih smjerova s dostupom od 15 do 25 minuta, ali najljepsi se nalaze u "parete ovest", kroz koji prolazi famozna "Cengia Martini", uska polica preko koje su Talijani u prvom svjetskom ratu zapaprili Austro-ugarskim vojnicima. Simpaticno i osuncano 200-300 metarsko lice krije prave slatkise od smjerova. Mi se zaletili u popularni
"Via Giordano", IV-, 180 m. Smjer nema klinova, ali ima, bas kao i svi smjerovi tamo, nebrojeno puno pjescanih satova za postavljanje medju-osiguranja i sidrista, a glavna karakteristika je vodom izglodana stijena puna velikih cvrstih hvatista. Prava milina. Najlaski smjer koji smo oboje ikad penjali u Dolomitima, iz kojeg cijelo vrijeme vidis svoj auto na parkingu, pretvorio se medjutim u pravu lekciju kako valja slusati vlastitu intuiciju. U raspravi hocemo li ili ne taj dan uopce ulaziti u smjer, proslo je neko vrijeme, i u smjer smo usli tek oko 10. Brzina nije bila dovoljna - 45 minuta poslije, u cetvrtoj duzini, dosla je jedna od tipicnih iznenadnih dolomitskih promjena vremena. Munje i gromovi, grasica, potoci koji se slijevaju niz stijenu. Potpuno mokri u sekundi, stisnuli smo se u neku mini-spiljicu i prestravljeno (bar ja) gledali kako munje udaraju u vrh Sas de Strie preko puta nas. Kruno je na srecu skuzio laksi nacin bijega s desne strane smjera, pa smo zbrisali u samo dva absajla... Dan poslije prisutili smo si odmorko i posjetili labirint vojnih rovova na Sas de Striji. Vrijedi pogledati ta cuda inzinjerstva u pogresne svrhe. Peti dan zaletili smo se ponovo u "Giordano", popeli ga za sat i petnaest i pokupili zamku i sponkicu. Na pocetku smjera zamolila sam postarijeg gospodina i njegovu gospodju, oboje u sezdesetima, ako mozemo uci prije njih "jer smo mi brzi". Dobar vic. Tip se nasmijesio i prepustio nam mjesto. Ne treba posebno napominjati da smo poslije cavrljali na svakom sidristu. Vjerojatno smo ih usporavali
... Iduci dan bila je najava dobrog vremena pa smo se zaputili u
Adu, Col dei Bos, V+, 400m. Opet jako lijep smjer, s velikim zacementitranim klinovima na sidristima, crvenim oznakama koje olaksavaju ionako ne tesku orjentaciju, sve cetiri petice dobro opremljene, u cetvorkama treba tu i tamo nes postaviti. Dvije petice imaju mini bolder detalje koji su vjerojatno tezi od V+, ali se covjek moze navuci, pa nema veze
. Toplo preporucam smjer. Navecer se ugodno podruzili s Teom i Mijom, a dan poslije odustali konacno od Svicarske i Chama zbog varljive prognoze i otisli, a kamo bi drugdje, no u
Tofanu di Rozes. Terzo Spigolo, IV-V, 730 m . Za razliku od Primo Spigolo, apsolutno najpopularnijeg smjera u Tofani kojeg sam penjala koju godinu prije, ocjene u Terzu su mi se cinile dosta tvrdje. Smjer tehnicki nije pretezak, ali je dugacak (17 duzina), u vecini duzina (osim u peticama) ne osobito dobro opremljen, orjentacija tjera na stalnu koncentraciju i cijeli je dozivljaj puno drugaciji od "frendly" smjerova iz prethodnih dana. Prava lijepa velika alpska tura. Ja sam taj dan bila dosta umorna, pa je vecinu duzina vodio Kruno. Imali smo i srece, pa nas je zaobisla nevihta nad Cortinom. Dan nakon toga odvezli smo se u San Martino di Castrozza i nakon dva sata vecernjeg puf pant pristupa, dosli do Rifigia di Velo i usli u carobni svijet Pale di San Martino. Ok, zvuci pateticno, ali podrucje je PREJEBENO. Stijena, tornjeva i big wallova koliko hoces, daleko od ceste i hrpe turista. Dom platili s oeav iskaznicom 11 eura. Odabrali smo naime, "naljepsi spigolo Dolomita",
Spigolo di Velo, Cima della Madonna, V+/III-IV, 500m. Ako su svi smjerovi u Pali takvi, vrijedi dolaziti ponovo i ponovo. Cvrsta stijena s hrpom pjescanih satova, strme trojke i cetvorke s velikim hvatistima, lijepe petice na plocama... Klinova ima u dvije petice, za ostalo po obicaju treba "NDA". Problem Pale je magla koja cesto obavije vrhove pa ne znate hoce li bas sada pljusnuti ili je to stalno tako i dugi, dugi silazi po krsljivim kuloarima. Ali isplati se. Napomena: Jako ljubazni domacini u Rifugiu di Velo.
. Tu vecer smo se zaputili u Alpe i nakon iscrpljujuće vožnje oko tri ujutro pronasli lijepi kamp u Trenti, u mjestu Soča. Drugo jutro su plan bile Bele vode, ali smo izabrali izlezavanje i kupanje u rijeci i na kraju dana otisli na jedino mjesto planirano od pocetka puta - pod Vrsac, gdje je sada mala spomen ploca Martinu. Iako to ne moze ublaziti tugu i emocije, treba reci da je klupica i izvor gdje se ploca nalazi jedno od najljepsih mjesta u Alpama. Emocionalno je bilo vidjeti da je i tamo Martinu netko nabrao i ostavio cvijece.
Bilo je to sve u svemu, jako lijepo landranje po planinama. A ako mislite da je u Cortini i okolici sve skupo, uglavnom ste u pravu, ali imajte na umu da je Franziskaner euro i sitno, odnosno 9, slovima DEVET kuna.
Fotkice skinem naknadno...
Veks
