Boljske grede, Durmitor
Postano: 05.08.23, 23:31
Nakon ugodnog razgovora sa Ivanom, koji je upravo išao na Velež, penjati sa Milošem neku boleštinu, uključio sam se u dogovor za odlazak u Val di Mello. Zbog prognoze smo odustali od te ideje i odlučili se za Crnu goru, Durmitor, Boljske grede. Naravno, nisam imao pojma gdje je to, ali tim bolje. Nakon mukotrpnog i višednevnog puta do Splita i dalje prema kanjonu Komarnice stigli smo do našeg kampa u ponedjeljak. Tamo nas je dočekao Miloš Milanović, prijatelj alpinista iz Užica, koji je već postavio šator i slijedilo je divljenje okolnim stijenama. Barijera Boljskih greda, duga je 3,5 km i visoka 300 do 700 m. Od vrlo kompaktnog je vapnenca i nema puno smjerova, a i oni koji su tamo nemaju baš ponavljanja. Čini se da ih je u cijeloj barijeri 8 ili 9.
Za prvi dan odlučili smo se za Đonijev smer, 350 m, VII. Na pristupu smo sreli medvjeda, što nam je malo otežalo i produžilo pristup, ali nismo posustali. Navezali smo se i Miloš je krenuo, Ivan osiguravao, a ja sam lovio komarce. Popeli smo prve dvije dužine (V i VI+) i odlučili se absajlati jer su i Miloš i Ivan zaključili da se ne mogu adekvatno osigurati u detaljnoj dužini, prevjesnoj pukotini, a ja nisam ni imao namjeru penjati sedmicu u vodstvu. Nakon šta smo marendali i ubili oko, utjehu i hrabrost smo potražili u obližnjem restoranu na početku doline u kvalitetnoj hrani i pivu.
Navečer nam se pridružio Darko Pot, alpinista iz Podgorice te smo se za ujutro dogovorili ići u Požarevačku smer, 350 m, V, VI+. Na žalost, radi prehlade, Ivan je odlučio ostati u kampu te smo ponovno penjali u troje. Plan je bio da prvi blok penje Danilo, pa ja i detaljnu dužinu i do izlaza Miloš. U prvom dijelu je zanimljiv, uski kamin sa uglavljenim kamenom na vrhu, a nakon toga je mene dopala dužina sa hrpom trave i krušljivom stijenom. Detaljna dužina je konstantan žlijeb bez pretjerane mogućnosti osiguravanja i, naravno, travom. Slijedila je nezgodna prečnica u dole i lijepo penjanje u kompaktnoj stijeni. Do vrha je izvukao Miloš, što i nije bilo lako, jer težine nisu prestajale do vrha. Silazak je dijelom kroz klekovinu i preko stijena duž barijere i onda strmo kroz šumu u dolinu. Krenuli smo oko 5:45, trebalo nam je 1:20 kvalitetnog tempa za pristup, ovaj put bez medvjeda, penjali smo skoro deset sati i spuštali se oko dva i po sata. Zahvaljujući Ivanu, koji je ostao u kampu, ubrzo nakon dolaska, stigla je i večera. Domačini su nam spremili kačamak (njihova verzija palente kumpirice sa ovčjim sirom, kajmakom i kiselim mlijekom), salatu od domaćih poma i krastavaca i friganu svinjetinu. Prefino sve skupa.
Pošto smo se ubili taj dan, na Ivanovu žalost, odlučili smo se da sutra nećemo penjati i ujutro smo krenuli nazad jer smo nas dvojica u petak navečer morali biti doma. Uz put smo stali u Etno selu, pojeli presukaču i popili kafu (veliki makijato je tamo izgleda dojčer).
Na temelju dva smjera, mogu reći da su me Dolomiti razmazili. Sva sreća, bio sam sa tri domaća alpinista pa se nisam previše brinuo. Nosio sam nikad više opreme u neopremljeni smjer. Pošto smjerovi nemaju ponavljanja, nema ni opreme u njima. Pristup je naporan, a silazak još više. Za viši i dalji dio barijere, preporuča se pristup sa druge strane iz doline Dobri do. Kamp nam je bio kod zadnje kuće u selu na ledini. Imali smo pitku vodu i wc gdje se odlučiš. Na početku doline Komarnice je kanjon Nevideo, koji je lokalna atrakcija i dostupan samo uz vođenje. Iz Splita je potrebno cca 5 sati vožnje ako nema nekih velikih gužvi i zastoja. Na stranicama http://montenegroclimbing.net/durmitor/boljske-grede/ i https://www.thecrag.com/en/climbing/mon ... /294277041 je opis većine smjerova koji postoje. Generalno, priroda je prekrasna, barijera Boljskih greda je impozantna i neistražena i traži pravog alpinistu, koji se zna osiguravati i penjati malo tvrđe ocjene. Ja sam ovaj put manje, više, bio kao paket i bilo mi je dobro.
Partneri: Ivan Lovrinović (AO Mosor, Split), Miloš Milanović (SPK Stari Grad, Užice)i Darko Pot (Mali alpinistički klub, Podgorica)
Za prvi dan odlučili smo se za Đonijev smer, 350 m, VII. Na pristupu smo sreli medvjeda, što nam je malo otežalo i produžilo pristup, ali nismo posustali. Navezali smo se i Miloš je krenuo, Ivan osiguravao, a ja sam lovio komarce. Popeli smo prve dvije dužine (V i VI+) i odlučili se absajlati jer su i Miloš i Ivan zaključili da se ne mogu adekvatno osigurati u detaljnoj dužini, prevjesnoj pukotini, a ja nisam ni imao namjeru penjati sedmicu u vodstvu. Nakon šta smo marendali i ubili oko, utjehu i hrabrost smo potražili u obližnjem restoranu na početku doline u kvalitetnoj hrani i pivu.
Navečer nam se pridružio Darko Pot, alpinista iz Podgorice te smo se za ujutro dogovorili ići u Požarevačku smer, 350 m, V, VI+. Na žalost, radi prehlade, Ivan je odlučio ostati u kampu te smo ponovno penjali u troje. Plan je bio da prvi blok penje Danilo, pa ja i detaljnu dužinu i do izlaza Miloš. U prvom dijelu je zanimljiv, uski kamin sa uglavljenim kamenom na vrhu, a nakon toga je mene dopala dužina sa hrpom trave i krušljivom stijenom. Detaljna dužina je konstantan žlijeb bez pretjerane mogućnosti osiguravanja i, naravno, travom. Slijedila je nezgodna prečnica u dole i lijepo penjanje u kompaktnoj stijeni. Do vrha je izvukao Miloš, što i nije bilo lako, jer težine nisu prestajale do vrha. Silazak je dijelom kroz klekovinu i preko stijena duž barijere i onda strmo kroz šumu u dolinu. Krenuli smo oko 5:45, trebalo nam je 1:20 kvalitetnog tempa za pristup, ovaj put bez medvjeda, penjali smo skoro deset sati i spuštali se oko dva i po sata. Zahvaljujući Ivanu, koji je ostao u kampu, ubrzo nakon dolaska, stigla je i večera. Domačini su nam spremili kačamak (njihova verzija palente kumpirice sa ovčjim sirom, kajmakom i kiselim mlijekom), salatu od domaćih poma i krastavaca i friganu svinjetinu. Prefino sve skupa.
Pošto smo se ubili taj dan, na Ivanovu žalost, odlučili smo se da sutra nećemo penjati i ujutro smo krenuli nazad jer smo nas dvojica u petak navečer morali biti doma. Uz put smo stali u Etno selu, pojeli presukaču i popili kafu (veliki makijato je tamo izgleda dojčer).
Na temelju dva smjera, mogu reći da su me Dolomiti razmazili. Sva sreća, bio sam sa tri domaća alpinista pa se nisam previše brinuo. Nosio sam nikad više opreme u neopremljeni smjer. Pošto smjerovi nemaju ponavljanja, nema ni opreme u njima. Pristup je naporan, a silazak još više. Za viši i dalji dio barijere, preporuča se pristup sa druge strane iz doline Dobri do. Kamp nam je bio kod zadnje kuće u selu na ledini. Imali smo pitku vodu i wc gdje se odlučiš. Na početku doline Komarnice je kanjon Nevideo, koji je lokalna atrakcija i dostupan samo uz vođenje. Iz Splita je potrebno cca 5 sati vožnje ako nema nekih velikih gužvi i zastoja. Na stranicama http://montenegroclimbing.net/durmitor/boljske-grede/ i https://www.thecrag.com/en/climbing/mon ... /294277041 je opis većine smjerova koji postoje. Generalno, priroda je prekrasna, barijera Boljskih greda je impozantna i neistražena i traži pravog alpinistu, koji se zna osiguravati i penjati malo tvrđe ocjene. Ja sam ovaj put manje, više, bio kao paket i bilo mi je dobro.
Partneri: Ivan Lovrinović (AO Mosor, Split), Miloš Milanović (SPK Stari Grad, Užice)i Darko Pot (Mali alpinistički klub, Podgorica)