Riječki alpinistički klub

Krenuli smo Fedor, Igor i ja subotu navečer prema dolini Vrata. Nakon informacije da u domovima u dolini Vrata nema mjesta, odlučujemo se na spavanje u autu. Fedor je planirao istraživati malo oko Triglava, a Igor i ja u Spominsku smer Sandija Wisiaka (V, 600 m). Buđenje u 4:00 i nije neka sreća pa i kad želiš ići penjat, ali izbora nismo imali. Revizija opreme, doručak i pokret. Pristup nije ni lagan ni kratak, ali bar je lako naći smjer. Kao i prije deset godina, kada sam sa Markom Lalićem pokušao popeti Wisiakovu smer, snežišče je bio otopljeno dovoljno da se otkrije velika rupa ispod prve dužine. Kao i uvijek, karakteristično za nas dvojicu, u smjer smo ušli opušteno, ali i sa dozom opreza, poučeni prošlim zajedničkim iskustvima. Prva dužina ide direktno gore i nema greške. Prečnica u drugoj, odnosno trećoj dužini je malo nejasna. Po skici sa plezanje.net, ide lagano preko ploča, a po Miheliču/Zamanu ide još desnije pa gore. Mi smo, naravno, odabrali težu varijantu sa peticom preko ploča. Do velike prečnice smo došli nekako po intuiciji i nakon nje pogodili sidrište ispod, nama, najteže dužine. Prevjesnog, krušljivog žljeba ocjenjenog sa V-. Jedan klin prije detalja i nije neka sreća. Dalje smo se nekako iskoprcali preko ploča, žljebova i kamina. Klinova ima u tragovima, a mogućnosti za postavljanja međuosiguranja i nije neka. Definitivno treba čitati opise od MIiheliča/Zamana. Nakon šta sam se ja izgasio u posljednjoj dužini, Igor nas je proveo kroz dvjestometarsko prečenje do Bambergove poti. Onda smo se survali u dolinu gdje nas je Fedor počastio sa pivom i obogatio sa novim informacijama o stijenama Triglava.
Sve skupa, jedan vrlo ozbiljan smjer za jednu vruću, ljetnu nedjelju.