U petak 06.02. oko 18:00 Ana, Martina, Matteo i ja krenuli smo put Italije. Oko 21:30 stižemo u Belluno gdje smo prespavali u jednom apartmanu preko Airbnb-a. Ustajanje u 4:45 i oko 6:15 pokret prema Calfosh-u (Colfoscu). Tamo se malo gubimo i odlučimo parkirat ispred restorana Mesoles odakle se i vidi naš cilj. Preko skijaške staze zaputili smo se direktno prema slapovima. Lujanita je dobro vidljiva, a Pisciadu malo slabije. Put je bio utaban osim zadnjih 100-tinjak m, koje sam isprtio do slapa. Dok smo se spremali stigli su još dvojica Talijana. Ulazim u prvu dužinu i zaključujem da je prevelika rupa u ledu i da mi se ne da padat u slap. Talijani odlučuju da oni idu i da će me povući preko slapa. Luca prolazi, Rino na polovici užeta, a ja na kraju. Ana pa Matteo na kraju mojih niti i Matteo osigurava Martinu preko rupe. Ništa teško, ali poprilično nesigurno. Onda je veliki plato i detaljna dužina slapa. Lijepih 35 metara konstantnog nagiba 80-85°. Led je bio dosta pojeden od snijega tako da su se cepini lijepo zabijali, ali ponekad je bilo problem naći dobar led za vidanje . Zadnja dužina je nešto lakša, ali svejedno penjačka (cca 30 m nagiba 60°-80°). Spustili smo se apsajlom. Bilo je prekasno da odemo penjati Lujanitu pa smo krenuli put Vintl – a, gdje smo spavali u apartmanu sa vjerojatno prekrasnim pogledom.
Tristenbach; 130 m, WI3+
Nedjelja, ustajanje „tek“ oko 5:30. Doručak, pakiranje i pravac Rein (Riva di Tures). Parkiranje kod Jausenstation Säge i lagani pristup do slapa Tristenbach (cca 30 min). Prva dužina je bila lagana, nagiba 45°do 60°, prekrivena snijegom. Onda je lagana šetnja uzbrdo po snijegu i stižemo pod detaljnu dužinu. 35 m nagiba 80+°, koju se može začiniti sa kakvim prevjesom. Matteo se, naravno morao zabaviti, a onda je morala i Martina

I onda duuugi put kući.