, krenuli smo Miljen, Adrijan, Vlatko i ja put Bohinja. Cilj je bio slap Vis a vis, a možda stignemo i Slap v soteski (WI3). Slap v soteski u prolazu nismo ni vidjeli, a onda smo parkirali gdje se činilo zgodno za Vis a vis. Prema skici u vodiču, krenuli smo stazom prema Gorjušama. I na mjestu gdje je ucrtan slap… jaruga prekrivena drvećem i granama?! WTF. Nastavljamo dalje po stopama i u jednom trenutku naš vrli prethodnik zaustavio se i vratio nazad. Tako i mi. Lijevo desno, nigdje moga slapaaaaa. I malo prije nego smo se spustili do ceste srećem prijatelja Janeza iz AO Rašica, koji je krenuo istim putem te odmah zaključuje da je slap još dalje cestom i da mora bit tragova. Tako i bi. Jedno sto metara niže, nasuprot željezničke kuće pronašli smo slap. Kad smo došli bila su dva naveza po troje ispred nas, al bili su brzi. Prvi je ušao Miljen s Adrijanom, a nakon njih Vlatko i ja. Slap smo popeli u dvije dužine. Prva je teža i konkretnija, a iznad nje je zlokobno visila jedna siga koja je samo čekala da se odlomi dok je druga nešto lakši skok. Slap je na suncu i bilo je lijepo toplo, ali zato se i rijetko napravi. Prestigao nas je neki stari Slovenac, koji je solirao i rekao da je penjao to prije trideset godina. Spust je kroz šumu, a posle smo saznali da su bili i neki Česi koji su cijeli dan tražili slapove. Prvo Slap v soteski, kojeg nisu našli, a onda i Vis a vis pod kojeg su došli tek oko 15:00. Sudeći po ugaženosti krivog puta, vjerujem da će još netko krenuti istim putem.
Povratak u Rijeku je bio opušten, Vlatko i Adrijan su više spavali u autu nego su penjali, a i bilo nam je baš lijepo. Za prvi slap odlično.
