Clint Eastwood-prvo ponavljanje
Postano: 03.03.15, 17:55
Evo kako je bilo, piše Dino Linić:
U nedjelju, prvoga dana ožujka, Marko Jakovac i moja malenkost uputili smo se prema Grižanama, točnije Antovu, kako bi popeli Clinta Eastwooda. Markova ideja da popnemo spomenuti smjer učinila mi se zanimljivom te je nekoliko dana ranije bez puno mudrovanja pao dogovor. Moram priznati da sam prije uspona osjetio laganu tremu obzirom da mi je prvi dugi smjer ove godine a još k tome i klasični, a čitajući izvještaj prvih penjača nije mi se učinio nimalo lagan. No, ipak sam odlučio prihvatiti oružarevu ideju da ga ponovimo.
Nalazimo se tako na kavi u 8:15 sati na Sv. Kuzmu te krećemo put Antova. Parkiramo na zemljanom proširenju pored starog bunkera i kročimo k ulazu u smjer nekih 15-ak minuta siparom i slabo vidljivim stazicama. Konačno nalazimo logičan ulaz te me zapada čast krenuti prvi u prvu dužinu koja se na oko nije činila posebno problematična a takva i ne bi bila da nisam pogriješio ulaz i otišao previše desno na neku ploču u kojoj sam jedva postavio dva dobra čoka i žilavio pola sata u nekom detalju. Zima i neaktivnost u penjačkom smislu očito su napravili svoje jer nema ni fizičke ni psihičke snage za ugodan nastavak. Naposljetku kažem Marku neka me spusti ako ne želi da bivakiramo u prvoj dužini i neka krene on. Tada smo skužili da smo imali logičniji ulaz kroz žlijeb na lijevoj strani ali sad je gotovo - gore su ostala dva čoka, nema druge nego nastaviti istom linijom. Nakon kraćeg promatranja Marko bez većih problema prolazi dio koji je meni bio problematičan te nastavlja i putem nailazi na klin što nam je potvrdilo da smo ipak pogodili liniju kojom su se kretali prvi penjači. Nakon što je složio sidrište, krećem i kao drugi, sa rasterećenom psihom, bez problema prolazim prvu dužinu. Sljedeću dužinu vodim i prolazim bez poteškoća. Hvatišta su dobra, ruke i noge su dobre, ima puno pukotina u koje se mogu naštimati čokovi ili zabiti klin, također ima mjesta kamo je moguće postaviti trakice za međuosiguranje. Ima i poneko stabalce na kojem je moguće sidriti ali općenito vegetacije baš i nema previše. U svim dužinama ima puno klimavog kamenja tako da smo neprestano rušili gromade svih mogućih veličina pa i one koje nije moguće niti podići nego je samo na ljuljanje baciš dole. Iduću dužinu vodi Marko te je prolazi majstorski, vrlo sigurno i precizno, putem zabija klinove koji drže toliko dobro da ih ja kasnije uz popriličan trud jedva izbijam. U predzadnju dužinu idem prvi, na početku je detalj koji uz malo razmišljanja i skupljanja hrabrosti prolazim te nastavljam bez poteškoća do ogromne police na kojoj ima stabala za slaganje sidrišta. Nakon što je došao do mene, Marko me nagovara da vodim i iduću dužinu. Na oko ne izgleda toliko teško, ali oko ovaj put
ipak vara. Nakon nekoliko metara nailazi se na trbuh u kojem nema previše dobrih hvatišta, samo se visi na rukama i gubi snaga a potrebno je još i zabiti klin ili postaviti bilo kakvo međuosiguranje što meni predstavlja popriličan problem te se spuštam nazad nekoliko metara do sidrišta i Marku prepuštam čast da ne gubimo vrijeme nepotrebno. Upravo u tom detalju, trbuhu, bilo je drž´, ne daj, puf pant uz vokabular obogaćen psovkama ali Marko to rješava velemajstorski te uspijeva zabiti tri
izvrsna klina od kojih smo dva ostavili za buduće penjače na najtežem dijelu. Sada dolazi moj red da Marku pokažem kako se psuje. Noge slabo drže, ruke reže oštra stijena, krimpovi su jedino što je ponuđeno i jedva se nekako navlačim i izvlačim uz pomoć trakice koju sam postavio u Markov klin. Konačno se srećemo na izlazu, oboje izbijeni ali zadovoljni što smo popeli tako lijep smjer te se razvezujemo i nastavljamo desno na silaz kroz neku jarugu i sipar na kojemu sam izvrnuo nogu pa sada hodam ko Herr Flick. Za razliku od prvih penjača, mi smo smjer razlomili u pet dužina i trebalo nam je sve skupa oko 3.5 – 4 sata.
Zaključak: smjer je vrlo lijep, penjački zanimljiv i uzbudljiv. Hvatišta su većinom dobra ali treba dobro paziti na dijelove koji se lome i klimaju. Ocjene prvih penjača su vrlo realne i korektne te u tom dijelu nemamo nikakvih primjedbi. Iscrtana linija odnosno skica smjera uživo se može lako pratiti jer su svi djelovi lako prepoznatljivi. Vegetacije nema puno, smjer je doista pravi penjački. Penjati ga treba što više jer će time svaki navez još bolje očistiti krušljive dijelove i ostaviti za sobom pokoji klin te time smjer učiniti još sigurnijim i ljepšim. Zahvaljujem se u svoje i u Markovo ime Miljenku, Jevgeniju i Jugu što su si dali truda i učinili zadovoljnima u prvom redu sebe a potom i sve nas ostale koji penjemo nakon njih.
U nedjelju, prvoga dana ožujka, Marko Jakovac i moja malenkost uputili smo se prema Grižanama, točnije Antovu, kako bi popeli Clinta Eastwooda. Markova ideja da popnemo spomenuti smjer učinila mi se zanimljivom te je nekoliko dana ranije bez puno mudrovanja pao dogovor. Moram priznati da sam prije uspona osjetio laganu tremu obzirom da mi je prvi dugi smjer ove godine a još k tome i klasični, a čitajući izvještaj prvih penjača nije mi se učinio nimalo lagan. No, ipak sam odlučio prihvatiti oružarevu ideju da ga ponovimo.
Nalazimo se tako na kavi u 8:15 sati na Sv. Kuzmu te krećemo put Antova. Parkiramo na zemljanom proširenju pored starog bunkera i kročimo k ulazu u smjer nekih 15-ak minuta siparom i slabo vidljivim stazicama. Konačno nalazimo logičan ulaz te me zapada čast krenuti prvi u prvu dužinu koja se na oko nije činila posebno problematična a takva i ne bi bila da nisam pogriješio ulaz i otišao previše desno na neku ploču u kojoj sam jedva postavio dva dobra čoka i žilavio pola sata u nekom detalju. Zima i neaktivnost u penjačkom smislu očito su napravili svoje jer nema ni fizičke ni psihičke snage za ugodan nastavak. Naposljetku kažem Marku neka me spusti ako ne želi da bivakiramo u prvoj dužini i neka krene on. Tada smo skužili da smo imali logičniji ulaz kroz žlijeb na lijevoj strani ali sad je gotovo - gore su ostala dva čoka, nema druge nego nastaviti istom linijom. Nakon kraćeg promatranja Marko bez većih problema prolazi dio koji je meni bio problematičan te nastavlja i putem nailazi na klin što nam je potvrdilo da smo ipak pogodili liniju kojom su se kretali prvi penjači. Nakon što je složio sidrište, krećem i kao drugi, sa rasterećenom psihom, bez problema prolazim prvu dužinu. Sljedeću dužinu vodim i prolazim bez poteškoća. Hvatišta su dobra, ruke i noge su dobre, ima puno pukotina u koje se mogu naštimati čokovi ili zabiti klin, također ima mjesta kamo je moguće postaviti trakice za međuosiguranje. Ima i poneko stabalce na kojem je moguće sidriti ali općenito vegetacije baš i nema previše. U svim dužinama ima puno klimavog kamenja tako da smo neprestano rušili gromade svih mogućih veličina pa i one koje nije moguće niti podići nego je samo na ljuljanje baciš dole. Iduću dužinu vodi Marko te je prolazi majstorski, vrlo sigurno i precizno, putem zabija klinove koji drže toliko dobro da ih ja kasnije uz popriličan trud jedva izbijam. U predzadnju dužinu idem prvi, na početku je detalj koji uz malo razmišljanja i skupljanja hrabrosti prolazim te nastavljam bez poteškoća do ogromne police na kojoj ima stabala za slaganje sidrišta. Nakon što je došao do mene, Marko me nagovara da vodim i iduću dužinu. Na oko ne izgleda toliko teško, ali oko ovaj put
ipak vara. Nakon nekoliko metara nailazi se na trbuh u kojem nema previše dobrih hvatišta, samo se visi na rukama i gubi snaga a potrebno je još i zabiti klin ili postaviti bilo kakvo međuosiguranje što meni predstavlja popriličan problem te se spuštam nazad nekoliko metara do sidrišta i Marku prepuštam čast da ne gubimo vrijeme nepotrebno. Upravo u tom detalju, trbuhu, bilo je drž´, ne daj, puf pant uz vokabular obogaćen psovkama ali Marko to rješava velemajstorski te uspijeva zabiti tri
izvrsna klina od kojih smo dva ostavili za buduće penjače na najtežem dijelu. Sada dolazi moj red da Marku pokažem kako se psuje. Noge slabo drže, ruke reže oštra stijena, krimpovi su jedino što je ponuđeno i jedva se nekako navlačim i izvlačim uz pomoć trakice koju sam postavio u Markov klin. Konačno se srećemo na izlazu, oboje izbijeni ali zadovoljni što smo popeli tako lijep smjer te se razvezujemo i nastavljamo desno na silaz kroz neku jarugu i sipar na kojemu sam izvrnuo nogu pa sada hodam ko Herr Flick. Za razliku od prvih penjača, mi smo smjer razlomili u pet dužina i trebalo nam je sve skupa oko 3.5 – 4 sata.
Zaključak: smjer je vrlo lijep, penjački zanimljiv i uzbudljiv. Hvatišta su većinom dobra ali treba dobro paziti na dijelove koji se lome i klimaju. Ocjene prvih penjača su vrlo realne i korektne te u tom dijelu nemamo nikakvih primjedbi. Iscrtana linija odnosno skica smjera uživo se može lako pratiti jer su svi djelovi lako prepoznatljivi. Vegetacije nema puno, smjer je doista pravi penjački. Penjati ga treba što više jer će time svaki navez još bolje očistiti krušljive dijelove i ostaviti za sobom pokoji klin te time smjer učiniti još sigurnijim i ljepšim. Zahvaljujem se u svoje i u Markovo ime Miljenku, Jevgeniju i Jugu što su si dali truda i učinili zadovoljnima u prvom redu sebe a potom i sve nas ostale koji penjemo nakon njih.