Dimai-Eotvos IV+, cca 1000m

[bojanrafaj]

Dimai-Eotvos IV+, cca 1000m(700 penjanja + 300 amfiteatriranja) + 500m do vrha, Tofana diRozes(3225m)

Neozbiljni izvještaj –
https://www.facebook.com/media/set/?set=a.10153508188234660.1073741876.759659659&type=1&l=b109b863d8
Općeniti izvještaj – biti će na stranici RAKa (ako već nije)
Ovo je tehnički izvještaj za one koji misle to penjat.

Navez: Marko Buljan - Bojan Rafaj
Datum 03.08.2015.
Spavanje kod kućica pod tofanom, na cesti za dom. Buđenje u 4. Krenuli od doma Dibona oko 5:10. Pristup lijep jednostavan po putu koji priječi podnožje Tofane. Na mjestu gdje se blago desno odvaja put koji vodi prema ferati TU ravno gore je ulaz. Mi smo to omašili i došli 10 minuta dalje do same ferate i onda se naravno vratili.

Voda teče sa stijene ali smjer tu vodu zaobilazi u širokom luku, te to nije neki problem (dan prije je padala kiša). Smjer je slabo opremljen, što zato jer su to dolomiti pa možeš lakše postavit svoje nešto, što zato jer je lagano. Više manje se držimo skice i lako nalazimo glavu/tornjić/stup. Prebacivanje na drugi dio stijene zahtjeva vandamovske sposobnosti špage nogama.
E sad tu po nemkim skicam treba ulijevo u kanal, pa onda još malo penjuckanja do amfiteatra, a po drgugima treba nastavit višlje gore pa tek onda se prebacivat lijevo. Mi biramo ovo prvo niše priječenje kanala, nalazimo i neke zamke, putem. A švabe koji su bili iza nas biraju gornji put i tu nas prestižu, ne znamo kuda su točno išli jer je došao gusti oblak.
Razvezujemo se i šetamo po siparu. Uz pomoć čovuljaka se pronalazi nastavak smjera prema drugom amfiteatru.
Drugi amft je manji i zatvorenij, prolazimo ga paralelkom. Tu se lako zeznut, što su švabe i učinile. Nastavili su strmo gore do vrha amft-a, a treba ići više lijevo na veliku vertikalnu žutu ploču. Izgleda nepenjivo ali ima jednu sivu > policu. Fotografije na quartogradu uvelike pomažu. Slijedi jako lijep žljeb (navodno detalj) te se dolazi na početak poznatog eksponiranog prječenja. Niš teško, ali zračno s kratkim otpenjavanjima. Žljeb i završni ne baš trivijalni kamin i vani smo, nakon 9 sati smjera.
Sad počinju sranja, prvi dio po grebenu je OK ali onda zaobilaženje predvrha i spajanje na planinarsku stazu koja vodi do vrha je horor. Strmi sipar, koji klizi, dovoljno strm da neznaš da li ćeš se zaustavit na njemu ako kreneš dole sa tu i tamo komadom stijene koja se lomi pod prstima. Prolazimo četveronoške, nimalo ugodno. Šteta je ne otić na vrh jer je gore lijepo, a nije daleko. Silaz je ekspresan, sat i pol.
Oprema: sve do samog kraja(za jedno sidrište) nam klinovi nisu trebali, imali smo ih samo 3, ostalo prolazi po pješčanim satovima.

Smjer ne nudi tipično atraktivno dolomitsko penjajne u kompaktnoj stijeni, ali je opet čvršće od većine toga u slo. Nama je bio interesantan zbog dužine i orijentacijskog izazova. Odradili smo ga odlično. Penjajne nije ništa teško, ali umor uzme svoj danak pa i neke banalne stvariviše nisu trivijalne.