Vikend 28-29. VI., navez Miljenko i ja(Raul).
Gdje ćemo?
Ja bi u Paklenicu (Pips mi neda spavati).
Miljenko bi u Alpe (Zeleniške špice ga proganjaju).
Našli smo se na pol puta – neopremljeni na Velebitu na Velikom Kozjaku. Tj. nije da smo se našli nego je putem FBa Milas pozvao sve alpiniste hrvatske da se ujedine i dođu na Velebit.
U Krasnom se pridruzujemo Milasovoj ekipi iz ZGBa njih 6 i krećemo put Kozjaka.
Odmah krećemo put stijene tražeći neki amfiteatar. Miljenko i ja nemamo nikakve skice. One koje postoje i nisu neka sreća, ali bar malo pomognu. Svi zajedno dolazimo pod zapadnu stijenu i svaki navez bira svoju liniju. Mi smo bili najnadobudniji (na žalost). Očigledno smo naviknuti procjenjivat težinu zaspitanih linija, i onda postane problem kad na težinu počne utjecat i mogućnost postavljanja osiguranja. Pod izgovorom da Miljenko već ima jedan prvenstveni ja ulazim ko prvi. Nakon 45 minuta sam 30 metar višlje punih gaća, ali zadovoljan. Prošao sve slobodno, ali ne zato jer sam želio nego jer nije moglo drugačije
- Jako lijepa dužina! Žlijeb pa prečka - san snova.Na vrhu odmaramo i jedemo ja još kenjam. Spuštamo se na drugu stranu da vidimo što nam rade prijatelji. Oni su našli lijepi stup koji u 2-3 dužine iz neke rupe (kraj velike jame) vodi na vrh. Kasnije otkrivaju da se tu već penjalo i da smjer ima svoje ime.
Mi pametni kakvi jesno odlučujemo da nam tu nije zanimljivo i odlazimo prema sjevernoj stijeni. Jer kao tamo su ozbiljniji i duži smjerovi. Nakon šetnje i traženja dolazimo pod neki dobar komad stijene. Biramo najlakšu liniju jer nam je dovoljno uzbuđenja za danas. Slijedi odmor od pol sata i onda Miljenko napada. Kreće lagano i brzo napreduje. Uskoro stijena postaje malo kršljivija, a ne manjka i prevjesnosti. Stvarno nije jednostavno ni kao drugi. Miljenko prolazi pomalo, ali sigurno. I sve bi bilo odlično da u zadnjem teškom gibu nije odvalio nešto veličine nogometne lopte, naravno da kamen od odbitka leti meni ravno u glavu. Srećom ili čime već uspjevam se izmaknuti. Miljenko je već mislio da sam pokojni.
U drugoj dužini slijedi neka travnata rampa . Nakon čega bi se po položenijem trebalo izać na vrh. Mi se odlučujemo za abseil i put kombia.
Dolazimo zadnji tako da je vatrica već spremna, hvala dečkima. Kobaje, ćevapi, juhica, nutella i piva.
Nedjelja – nekim čudom se budimo tek u 11. Nakon doručka odustajemo od penjanja, ni šetnja do Rožanskih nije dovoljno primamljiva te nam preostaje kava u Senju.
Da li je bilo lijepo – DA
Da li ćemo se vratit po neki smjer – Možda, ali svakako lijepo iskustvo malo drugačije, penjajne s elementima istraživanja
Hvala Zagrepčanima na pozivu, odlična su ekipa i valjda ćemo i češće ovako svi zajedno okolo po brdima