Druga vježba škole u Veloj Dragi: Preko ruba na užarenom Tornju
RAK-ova ljetna alpinistička škola od početka je rujna u punom zamahu. Kako je bilo na drugoj vježbi u Veloj Dragi saznajte iz pera tečajke Jane Kačar.
Scenografija druge vježbe ljetne škole alpinističkog kluba Rijeka bile su usijane stijene Vele Drage. Ispod tunela Učka, petnaest minuta horizontalnog kretanja kroz drugi tunel i jos jedan kardio trening do gore nalaze se Gorgona s brojnim sportskim smjerovima i Toranj. Podijeljeni u grupe odslušali smo obuke iz ukapčanja kompleta, ponovili osiguranje (belay), prošli nove uzlove i varijacije ponovljenih bez dovoljnog naglašavanja nomenklature istih i zatim se okušali u top rope i lead savladavanju smjerova već prema pojedinačnim sposobnostima. Bijelo pranje, motika i motika 2 su nakon iskustva na Portafortuni bili dobrodošli smjerovi. Nešto što nije potpuno obeshrabrujuće na prvu. Neki su se okušali i na Bršljanu. Austrijanca je penjao samo nadzor.
Za kraj dana (koji je trajao cijelo poslijepodne) mravinjali smo gore dolje niz kozje staze do Tornja. Rino je popeo desetak kardio treninga dok nas je kupio dva po dva do Tornja bez previše pripreme (neznanje je blagoslov). Nadzor nas je jednog po jednog kačio na sidrište i spuštali smo prvi put abseil. Kiki bi nas, čini se, svojim umirujućim manirom lako poredao i za giljotinu. Skini paničar, ukopčaj sponku, bravo. Sad ideš tamo preko ruba. Ti naravno poslušno odmarširaš preko ruba. I jos se nadasve glupo ceriš na putu dolje. A onda, jesi se upiškio? Pogledaj gore! Nasmiješi se za kameru. Sasvim dolje kroz portal i natrag na šumsko tlo pa opet kroz tunel do auta po šatore i još jednom kroz tunel (čekaj, jesmo se mi došli penjat il’?) čekalo nas je previše hrane kao rezultat kaotične organizacije. Nakon što su šatori poiskakali kao gljive nakon kiše, koje ipak nije bilo na horizontu cijeli vikend, izlijevalo se pivo, peklo meso i nesportski ismijavalo čak pola tečajaca koji su tražili vegetarijanski meni. U kakvim vremenima živimo, reče netko. Nije presudno u kojim vremenima već gdje. Na balkanu ništa od vegi roštilj menija svakako. Žurka je potrajala u mraku, na šumskom tlu, u sjeni stijene, dok nas uz mrak nije progutala i tišina izrezana hrkanjem.
Ujutro su gljive pobrane, pokupljen dokazni materijal dobre zabave i konzumerizma i prvi dio dana proveden je u simulaciji vertikalnog kretanja kroz x,y ose dok je z ostajao nula. Lekcija je sidrenje, a umnoženi Lolek i Bolek su petljali vukući užad od drveta do drveta, zaboravljajući zvati jedno drugog imenom i umirući koji put u simulaciji, ili bar padajući budući ispit.
Uslijedio je još jedan kardio do Gorgone koja je i ovaj dan bila scenografija čekaonice. Većina nadzora je nestala na tornju odakle je ostala visiti veći dio dana osiguravajući tečajce na za mnoge prvom iskustvu više dužina (multipitch). Cijeli dan je manje više ostao na Tornju. Počeli su s jednom stranom Tornja koja se brzo usijala pa su postavili smjerove na drugoj strani. Jedna strana je bila kršljiva pa je koji kamen ostao u ruci kao suvenir. Paulina i Matej su se upisali u knjigu na tornju i imali lijep pogled na sportske smjerove na čekaonici. Ako je tko još bio gore i nije naveden, ipak je ona gore knjiga važnija, ne? Još jednom je ponovljen abseil jer tko ne leti vrijedi uz strogo nadgledane sigurnosne uvjete. A tko ne leti je dobro osiguran tečajac, hvala nadzoru. Kasno poslijepodne bilo je znak za konačno skupiti kamp i horizontalno kroz tunel odvući stvari natrag u civilizaciju. Gdje istina nije tako lijepo, ali imaju tuševe. Do sljedećeg tjedna.
