3 srpnja 2015 Autor: Marko Buljan RAK

Đir po Dolomitima

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Produženi vikend i četri dana lijepog vremena je prilika koja je vapila za penjačkim tumaranjem po Dolomitima. Tom prilikom okupili smo se Andrija Rubinić, Frane Udović, Siniša Vojvodić, Vedrana Simičević i ja te u srijedu popodne krenuli put Cortine d’Ampezzo. Nakon nekih 5h vožnje stigli smo do modene Cortine, popili kavu/čokoladu i pobjegli u manje fensi krajeve u potrazi za mjestom za dići šatore. Odabrano mjesto bilo je pored ceste koja sa Passo Falzarego vodi do Rifugia Dibona ispod Tofane di Rozes, livada ispred nekih napuštenih kuća. Tamo smo zatekli dvoje penjača iz Zagreba, a nakon par minuta se pojavilo još dvoje iz Varaždina. Idući dan je došla ekipa od još petero penjača iz Zagreba. Bilo je veselo.

Prvi dan (četvrtak) smo za prvi dolomitski smjer odlučili penjati nešto lagano i kratko. Odabrani sretnik je bio Via dei Proiettili, V-, 190m na Piccolo Lagazuoiu. Penjali smo Siniša i ja, te Vedrana, Frane i Andrija za nama. Sidrišta su uređena i u detaljnoj dužini ima 3-4 spiteva, ostatak je neopremljen. Smjer je jako lijep i unatoč imenu stijena je čudesno kompaktna. Kako nam ne bi bilo prelagano, Siniša i ja u zadnjoj dužini penjemo dosta težu varijantu. 😀 Zabunom naravno! Navez Vedrana-Frane-Andrija su odlučili zadnju dužinu prepoloviti na dvije kako im smjer ne bi bio prekratak. Sa vrha silaz vodi laganim putem dolje, ali mi se odlučujemo ići do vrha brda tunelima iz Prvog svjetskog rata na Andrijinu radost i veselje i Vedranino čuđenje i užaš 😛 U domu na vrhu se častimo pivom, čajem i šestim najboljim, prvim najskupljim kolačem na svijetu.

Drugi dan se dijelimo na ležero navez Andrija-Siniša i nabrijani navez Vedrana-Frane-ja. Andrija i Siniša su penjali nešto u južnoj stijeni brda Sass de Stria. Bilo im je vrlo zabavno, imali su ugodno društvo instruktora sa slovenskog tečaja. Andrija je uspio jednu dužinu provući kroz neku mini-špilju, a Siniša je sidrio na 3-metarskom križu. To je sve što znam. Mi smo za to vrijeme penjali smjer Via Ada u Col de Boisu. Oko 430 metara, ocjena v+ ili VI-, ovisi koji vodič pitaš. U smjeru ima svega – konstantnih ploča, skučenih kamina, žljebova, bolderaških detalja, a svaka druga dužina počinje sa laganom, ali skroz eksponiranom prečnicom. Stijena je opet bizarno kompaktna. Sidrišta su uređena, a klinova ima gdje ih treba, pogotovo u tim peticama. V+/VI- detalj se može proći A0. Ako baš nema druge 😛 Silaz je opet sasvim ok. Ponovno smo se našli sa Sinišom i Andrijom i nakon ritualnog prežderavanja paštom u Crokampu odosmo do Cortine u 11 navečer vidjeti start Lavaredo Ultra Trail utrke, pravi show 🙂

U subotu je bila prognozirana kiša popodne pa smo penjali kratki i lagani smjer u Cinque Torri, Via Normale na Torre Quarta Bassa, IV- u tri dužine. Na vrhu smjera je kiša počinjala padati, ali se u zadnji čas predomislila i odlučila čekati. Slijedio je red trošenja novca u Cortini na hranu i gluposti, red trčanja po kiši pa red ispijanja čaja u domu iznad kampa dok se trava ne osuši.

Zadnji dan smo penjali na Croda Negri iznad Passo Giau, Via del Pilastro, VI-, 250m. Prve dvije dužine (dva VI-) su odlično zaspitane, ostatak ima spit dva po dužini. Prve dvije dužine su genijalne, ali je ostatak hodanje po policama punim kamenja. Ima malo više pristupa (1:30h), ali nema veze jer je lokacija prelijepa. I to je to, natrag u Rijeku.

Bilo nam je jako jako lijepo, ambijent je spektakularan, a penjanje je vrhunsko. Prvom prilikom se vraćamo!

Cijelu galeriju na picasi možete pogledati ovdje