Cima Scotoni – Via Lacedelli (VIII, 560m) i još nešto
Jednog lijepog, proljetnog dana, u dalekoj zemlji Paklenici, upoznao sam se sa Markom Kalčićem (8b sportski penjač iz Pule). Marko SunceTiŽarko, kako ga zovu, popeo je skoro cijelu Paklenicu i izrazio želju da bi htio probati te neopremljene alpske smjerove. Pa se dogovorili mi da ćemo ići ovo ljeto popesti nešto trad u alpe. I tako nakon nekoliko neuspjelih pokušaja usklađivanja aktivnosti, krenuli mi 15.9., već skoro na kraju ljeta, u Dolomite.
Kako Marko penje 7c onsight, naravno da nećemo penjati bilošto, ponudio ja njemu popis smjerova koji su meni svi po težini jako napeti. On je očekivano od tih smjerova izabrao onaj po ocjeni najteži 😀 Odabir je pao na smjer Via Lacedelli na Cimi Scotoni (stijena u dolini iza Piccolo Lagazuoia). Smjer ima oko 17 dužina, uglavnom V-ice i VI-ice i jedna dužina ocjene VIII (7a po francuskoj ljestvici). Ta detaljna dužina je odmah na početku smjera, nakon tri uvodne četvorke. Što je malo nepoželjno zapravo jer uđeš u nju nezagrijan dok je smjer još u hladu, a stijena hladna. Radi se o jednom dosta jakom prevjesu sa tri mini stropića, kao neke naopačke stepenice, nakon kojeg slijedi jako delikatna i krimpava prečka u lijevo. Srećom klinova ima 15 u 27m pa nije nikakva psihoza… Krene Marko prvi u detalj, bije ljuti boj, i na izlasku iz trećeg stropića padne zbog zaleđenih prstiju i grozne napumpanosti. Kažemo si da nismo došli penjati smjer A0 i spusti se on na odmor za drugi pokušaj 😛 Dok je on odmarao, izvučemo uže i krenem ja u dužinu i na istom mjestu iz istih razloga padam i spustim se. Ali zato nakon odmora, zagrijani i sa osjetom dodira u prstima, već je i sunce došlo na stijenu, krenemo mi u drugi pokušaj i prolazimo slobodno, prvo Marko i zatim ja za njim! 🙂 Taj prevjes u drugom pokušaju nije bio problem pošto smo proučili gibove, ali zato nas vrlo jako iznenadila prečka na kraju koju nismo probavali. Mislili smo “nije prevjesno, stojiš na nogama, koliko teško može biti!”, bedaci 😀
Nakon detalja iduće zanimljivo mjesto je takozvani passo del gatto koji je jedan jako uski i niski prolaz po kojem gmižeš 15m ispod veeelikog stropa da izađeš van na normalniji teren. Tako je usko da moraš skinuti ruksak i patike sa pojasa da prođeš! Lunapark od smjera. Nakon toga slijedi 70m hodanja po polici do drugog dijela smjera koji se uglavnom sastoji od prečki koje vode iz ugla da se izbjegnu prevjesi iznad glave. Ja neznam kako je čiča Lacedelli našao tu liniju… I nakon 8h evo nas na vrhu, prva alpska VIII-ica u džepu! J (doduše kao drugi u detaljnoj…).
Drugi dan smo bili u rest day raspoloženju pa smo penjali Diretta Dimai (VI+, 170m) na Cinque Torri, Torre Grande. Očekivali smo trad smjer, no ima toliko lijepljenih klinova da smjer daje dojam zaspitanog smjera. Penjanje je jako lijepo, dobra stijena i fino opremljeno, od srca preporučamo! Detaljna dužina nije uopće tako teška kako bi očekivao od ocjene (nije VI+ nego je 6a jel 😉 ). Penje se uglavnom po pločama, sa detaljem u kratkom, tramvajcima bogatom prevjesu. Preporučam spajanje 2. i 3. dužine i detaljne sa onom prije nje.
- i 21.9. sam penjao sa Ronijem Nikolićem (iz Rirocka), i njemu kao i Marku prvi put u neopremljenim smjerovima. Penjali smo:
Campanile Innerkofler – Parete est (V-, 240m) – srednji od ona tri najveća tornja iznad Lastoni di Formin (istočno od Passo Giau). Pristup je jako dug i avanturističan. Sadržava penjanje trojki, plivanje kroz klekovinu i beskonačno hodanje bez staze ili nekih drugih putokaznih obilježja. Trebalo nam je 2:30h uz malo gubljenja. Smjer je kratak, lagan i iznenađujuće lijep. Stijena kompatkna, klinova jako malo. Silaz je četri 50-metarskih absajla pa nazad jednim drugim putem koji je puno lakši od puta koji je opisan kao pristup. 2:30h pristupa za 2:30h penjanja ne zvuči baš isplativo, ali pristup je dio čari cijele ture. Ambijent na cijeloj turi je fenomenalan, izolacija potpuna (za dolomitske standarde), a pogleda sa vrha tornja jedinstven! Samo penjanje je tu sporedna stvar. Ako netko bude išao penjati tamo preporučam da mi se javi da detaljno ispričam pristup 😉
Piz Ciavazes – Big Micheluzzi (VI, 380m) – Najbolji smjer kojeg sam penjao u široj okolici Selle! Genijalan je! Svaka dužine je bolja od prethodne, ne možeš vjerovati 🙂 Prvi dio je po kompaktnim sivim pločama na kojim se stvaraju dobra hvatista točno tamo gdje ih trebaš, 100-metarska prečka na polovici nije uopće problem, od tramvajca do tramvajca, hrpa klinova, a treći dio smjera nakon prečke je fantazija u stilu detaljne dužine M. Specialea. Detalj nije VI-ica u prečki kako se čini nego zadnja dužina prije prečke (isto VI-ica). Mislim da smjer zahtjeva ugodno snalaženje u V+ za potpuno uživanje u smjeru.
