Riječki Alpinistički Klub

Krajem prošlog mjeseca, bilo nas je nekoliko iz kluba u Val di Mellu na penjanju. Tamo smo Vedrana i ja upoznali u smjeru (na sidrištu sa rezidentnom zmijom, u dosta stresnoj situaciji 😛 ) dvoje talijana i ostatak večeri proveli družeći se s njima. Kako to obično biva, razgovor je završio na komentiranju smjerova koje smo penjali i onih koje nismo, a htjeli bismo. Jedan od njih dvoje, Giampietro Arici iz Brescie, izrazio je želju jaku kao i moju da penje smjer Comici-Dimai na Cimi Grande di Lavaredo.

Iako on ne zna ništa engleskog, a ja znam minimalno talijanskog, vrlo brzo smo se dogovorili “Petak navečer, 6.7., nađemo se ispod Tre Cime, penjemo Comici-Dimai!” 🙂

Zašto baš taj smjer? Navodno je to jedan od najpoznatijih smjerova u Dolomitima, na stijeni koja je prva stvar koja ispadne kada se gugla ‘dolomiti’… I također nam se po težini slobodnog uspona čini kao taman izazov za nas! Kako se radi o prvom smjeru popetom na sjevernoj stijeni Cime Grande, smjer prati najlakši prolaz kroz tu stijenu. No ta stijena ne bi bila toliko poznata kad ne bi i taj najlakši smjer bio zloglasno strm i konstantno težak! Nakon ulazne četvorke, vertikalnost i težina slijedećih 7 dužina i 200m penjanja ne popušta ni najmanje – ocjene dužina se redaju VII, VI+, VI+, V+, VII, VII, VI- jedna za drugom.

I tako se našli mi kao po dogovoru u petak navečer i digli šator na parkingu na vrhu ceste. To se pokazalo kao velika greška jer je puhao jak vjetar cijelu noć (svaki put kad sam bio gore je puhao vjetar po noći), a kako smo kampirali na asfaltu nismo imali gdje pričvrstiti šator tako da se on cijelu noć tresao i udarao nas stijenkama po glavi. Nismo skoro ništa spavali :/ Puno je bolja opcija spavati na dnu ceste negdje u šumi gdje je 5 stupnjeva toplije i nema vjetra, pojesti i spremiti se dolje i onda se dignuti autom gore, ima samo 10-15min vožnje. Uglavnom, krenuli mi ujutro neispavani i smrznuti optimistično u smjer. Bilo je dosta hladno, ali očekivali smo da će stijena biti na suncu rano ujutro. I bila je, ali samo gornji dio – donji dio je ostao u hladu zbog sjene od susjedne planine. Ušli mi u smjer rano ujutro na tko zna koliko stupnjeva sa laganim povjetarcem i odmah druga dužina jedan od najtežih dijelova smjera: VII-ica sa kratkim i intenzivnim detaljem na male krimpiće i izlizane noge! Probam ja to proći, ali kako nisam uopće osjećao prste, padnem. Ajoj, bit će ovo duuug dan… 😀 Pošto nisam došao penjati smjer A0, spustim se natrag na sidrište, počekam 5min da mi se vrati toplina u prste i uspijevam proći dužinu 🙂 Dalje je slijedilo 6 dužina gdje je iz giba u gib bila borba, no nekako metar po metar uspijevam proći sve slobodno! Giampietro se na samo dva mjesta poslužio A0 magijom. U tom prvom dijelu smjera ima milijun klinova. Po završetku teškog dijela slijedi druga polovica smjera koja je puno lakša, naravno to znači i manje klinova. Ali da se ne bi prerano veselili, u tom lakšem dijelu bile su pune dvije dužine skroz mokre pa je opet bilo interesantno za penjati. Voda je curila po stijeni, pedule mokre, ruke zaleđene, sa kacige kaplje voda… Kažu da taj dio bude mokar i nekoliko dana nakon zadnje kiše. Smjer završava na nekoj uskoj polici koja okružuje toranj malo ispod vrha. Nju treba pratit uokolo na južnu stranu tornja gdje se silazi po via normale uglavnom absajlajući sa malo laganog otpenjavanja (2-3h). Na toj polici ima nekoliko improviziranih bivaka za one koje uhvati mrak prije silaza.

Kako smo došli na vrh u dosta razumno doba (oko 15h), gore smo se sunčali i grijali neko vrijeme i zatim laganini silazili sa nekim Francuzima tako da smo do auta došli oko 21h, taman na vrijeme da prođemo kroz rampu bez plaćanja. To je naime vrlo korisan bonus jer se ta rampa plaća 30 eura po autu za jedan dan + 15 eura za svaki ekstra dan što si gore. Na dolasku je svejedno kada se dođe jer se uzima karta iz automata, a plaća se na izlasku. Mislio sam da je svejedno kada odlaziš jer je plaćanje isto automatski, ali u 21:30 kad smo odlazili rampa je bila dignuta i prošli smo džabe.