Četvrta vježba škole: Škotski uvjeti na Kamenjaku
Vrijeme leti, tečajci također (in a good way, samo uvis)!
Četvrti vikend jesenske alpinističke škole, školarci su se, prema planu i programu, uputili na jednodnevni izlet na Kamenjak gdje je cilj vježbe bio da svi odradimo sve što smo do sada naučili – što obuhvaća osiguravanje partnera, penjanje kao prvi, izrada sidrišta, izrada abseila, s idealno – nimalo grešaka. Kao highlight dana bilo je da svatko od nas u potpunosti vlada sidrištem i abseilom, i da u svakom trenutku zna što i zašto radi, bez štreberaja, već da uključi mozak.
Subotnje jutro bilo je ljigavo i tmurno, onako skroz – za dekicu, čaj i knjigu uz kišni prozor, i svi smo (priznali ili ne) nekako u sebi ostavljali otvorenu opciju da nas se ipak pomiluje i da je ponekad stvarno bolje da upornost popusti i odabere neki drugi dan. Tim više, jer se među instruktorima šuškalo da „ovo nije baš za penjanje“, „ovako nije nikad bilo na Kamenjaku“ i sl. Plus Rino je kasnio, a svi znamo da Rino nikad ne kasni, pa se sve činilo kao neka šala. U tom nekom međustanju, zbijajući i baljezgajući kofeinom prodrmane šale i stvarajući sve veću gužvu na terasi Putnika, trznuo nas je dolazak ranije spomenutog R. Bez puno priče, uozbiljili smo se, pokupili u aute i krenuli. Stigavši, obukli smo više ili manje adekvatnu opremu za kišne uvjete i krenuli u brdo. Već sam uspon pješačenja je bio nemilosrdan i tih kao da idemo na mjesto zločina, praćen maglom i malim pljuskovima. A lijepo nam je Rino rekao: „Dico, moglo bi pasti zeru kiše“, samo što smo se, vjerujem (neki ili svi), oslonili na naglasak „zeru“, a ne „kiše“. Što, nažalost, nije bio slučaj. Ispod stijene, skupili smo se ispod nekih ne baš gustih krošnji i tražili načine da barem oprema ostane minimalno mokra, što je bilo neizbježno pošto su faze kiša-vjetar-kiša bile neumorne. Dok su se instruktori bacili na posao i krenuli popesti naša tri predviđena smjera (Žljebčina, Kamin i Školski) kako bi nas nadzirali sa sidrišta, mi smo bili podijeljeni u male grupe mokrih miševa ispod krošnji, gdje smo s Ines i Petrom učili i simulirali prevezivanje, dok je Vex s dijelićem ekipe koji nije prisustvovao prošloj vježbi u Paklenici, demonstrirala izradu abseila po koracima. Sve je išlo brzo i bez puno digresije, jer se za to nije imalo vremena. Rino nas je podijelio u parove i čekali smo red za popesti dobiveni smjer. Tako čekajući, postajala sam sve više svjesna činjenice da osim što smo dovedeni pred zadatak suočavanja s mokrom stijenom, mokrim prstima na mokroj stijeni, mokrim penjačicama na mokroj stijeni, mokrim užetom…dakle sve s predznakom „mokro“ – sam ja jedina koja će to sve odrađivati s prozorima bez brisača (naočale, jel…). „Nemoj paničariti“, „žuri polako…“ – mo’š mislit da sam si to govorila.
Što reći o smjeru Žljebčina osim – „jesam ga!“ i „na drugoj dužini mi se zaglavila noga dok me prala kiša“? Smjer je zapravo super, i mogao je biti puno lakši, i naš prvi Kamenjak puno romantičniji, ali zašto jednostavno kad može komplicirano?! Zbog uvjeta je bilo izrazito izazovno, i nije nas nimalo mazilo, a sjećanje na Kamenjak će uvijek zvoniti u glavi imenovano „junački“. Nema tu puno govora o tome, tko je bio – bio je. Vjerujem da su nam svima koncentraciju na točno odrađivanje stvari i u ispravnom redoslijedu jako ometale vremenske neprilike i viši cilj da „samo preživim i dođem na toplo i suho“. Ovo je definitivno bila vježba gdje smo osjetili na koži kako sve može biti, i na koje sve načine si možemo otežati ili olakšati zbog opreme koju imamo ili nemamo. I da za neke stvari improvizacije ne funkcioniraju.
Za vrijeme uspona, bili smo pod nadzorom naših nezamjenjivih instruktora koji su to cijelo vrijeme svakoga od nas strpljivo dočekivali na sidrištima, gdje smo imali prilike pitati pitanja ako ih je bilo (nedajbože), ili dobiti pitanja bez da smo ih tražili. Poigrali su se našim znanjem i logičkim zaključivanjima postavljajući trik pitanja i tražeći da objasnimo zašto nešto radimo baš na taj način na koji radimo. Dečki hvala vam na strpljenju, širenju poticajne i pozitivne energije, brbljavosti i humoru unatoč uvjetima. Napravit ću vam kolač! Najviše me uspjela zabaviti kombinacija Bojana i Kristijana koji su me zezali i zbunjivali oko postave abseila i pjevali onu poznatu „kako to, kako to, nije mi jasno“. I ne smijem zaboraviti – hvala Bojanu što mi je tokom čekanja abseila ustupio svoju superkul jaknu da se prestanem tresti. Ovaj abseil je bio drugačiji jer se mokro uže drugačije ponašalo i definitivno smo mogli osjetiti zašto i kako je dinamičko. Osjetivši ponovo tlo pod nogama, požurili smo se prema autima da se presvučemo u suho i toplo, i okrijepimo nečim toplim u Putniku gdje smo se ponovo sastali. We called it a day!
Nakon takvog izazovnog i napornog dana, gdje se nije čulo nijedno njurganje, prozivanje ili zamjerka, osjećam velik ponos za sve nas ratnice i ratnike, i zahvalna sam svima koji nas snažno, ali nježno guraju naprijed i u rast. Ono što mi je najdraže osjetiti i čuti su riječi „bolji ljudi“, jer stvarno kroz ovakva iskustva jesmo!
Autori fotografija: Petra Bačić, Šimun Pavić, Davorin Zrilić