Četri udavače u paklenici
U nedjelju 14. travnja Petra, Klara, Adri i ja krećemo za Paklenicu. Plan je bio ući u Centralni kamin oko 12:00. Slijedi švikanje ispod smjera, ne možemo naći ulaz. Gore-dole po siparu. Sat i pol. Znala sam da je ulaz negdje po ferati, ali sam prvo zabrijala na feratu po kojoj se izlazi iz smjera. Uglavnom, trebalo je ući na feratu koja se nalazi desno od Sjevernog grebena. Iz Barba antinog mi mašu Ines i Kiki i pokazuju ulaz u smjer. Lijepo na metalnom trokutiću piše Watersong. Odlučile smo ući preko njegove prve dužine (5c) jer je prva dužina Centralnog kamina ružna ( radijatori koji nisu baš najbolje pospitani). U navezu smo Petra-ja, Klara- Adri. Pokušavam ući u prvu dužinu, ali pimplam pa puštam Petru da ne gubimo vrijeme. Petra kreće. Prvi put smo koristile stanice za komunikaciju. Šefica ih nije napunila pa nam nisu bile baš od koristi (njena je radil, ali je moja bila prazna). Penjemo na 50-metarsko dvostruko uže, čija jedna nit očito nije dugačka 50 metara. Petra još nije stigla na sidrište, a meni roza nit na kraju. Javlja se na stanicu: „nisam još na sidrištu, dodaj“. Ja odgovaram: „ rozo na kraju“, ona meni „ Ana, prvo stisni gumb pa onda počni govorit, ništa te ne čujem. Čujem samo biiiiiP“. Stisnem prvo gumb i vrištim: „Rozo na krajuu“…Ona: „Ana stisni gumb, pa onda počni govorit, čujem samo biiiiip“. Stišćem i derem se: „Nemam više rozooooog“. Skužila je da je uže na kraju, ali ne zna ona da ja tu još imam 5 m metara žutog i kaže: „ Penji, imam samo dva, tri metra do sidrišta…stisni prvo gumb, pa onda počni govorit..“ Sve mi je jasno. O.K. ja sam zemljak i ne mogu skužit kako radi stanica. Još jednom stišćem i urlam: „Zategni žutoOOO!!“ Ma kakvi. Ona čuje samo biiiiip. Jebem ti stanicu. Hoću je zatući u stijenu ali nemam vremena. Krećem. Dižem se bez beda tamo di sam maloprije zapela. Skupljam to žuto uže i nosim ga sa sobom. Ispadne. Naravno ja ne kužim i idem dalje. Dok nije zapelo u stijenu ispod. Aaaaaaaaaa!!!!! Vraćem se nazad, čupam ga van, motam oko sebe i dolazim do Petre zamotana sva u jedno ogromno klupko od žutog užeta, trakica, stanice, ruksaka, pipka od mijeha…Konzultacije: stanica je prazna i zato ne radi. Petra nije na sidrišu nego na nekom spitu. Skužim sidrište iznad sebe, idem do njega i krećemo dalje. Druga dužina, sve normalno. U treću dužinu ide Petra. Opet dernek. Devčić nam je rekao da u nekom momentu treba ići ispred kamena a ne iza. Mi ne vidimo niti jedan spit, pa Petra ide iza kamena jer ga tamo vidi: Međutim, vrlo brzo se usuglasimo da to neće biti to jer ti spitovi koji se vide vode u nešto što nam ni sa sidrišta ne izgleda dobro. Klara i ja šutimo, ali joj u pogledu vidim što misli o CK. Petra se vrti i skuži taj spit ispred kamena o kojem je Devčić govorio. Samo, on je tri metra ispod nje. Opet konzultacije. Klara, Adri i ja na sidrištu, Ćirko sjedi u pojasu. Što ćemo? Ništa, ostavit ćemo taj zadnji komplet, Petra će odpenjat i pokupit još dva, a onda ide ispred kamena do tog spita koji vodi tamo kamo trebamo ići. Uže prekrasno izgleda. Razapeto u ogromnu mašnu. Petra hrabro i spretno obavi sve što smo dogovorile i sad vidi kamin do kojeg moramo doći. Priječi do sidrišta na majkemi jer nema međuosiguranja. Uffff…Četvrta dužina – kamin. Predivan, lagan, ima svega, samo nema međuosiguranja. Idem. Manje-više bez problema, ako izuzmemo one sa probavnim traktom. Na izlazu iz dužine ne znam što ću. To na tečaju nisam mogla proći ni na top. Malo zvjerinjam, ali i dalje ne znam što ću. Na kraju stavim trakicu u komplet, stanem u nju i vani sam. Zadnje dvije dužine su lagane, ali zajedno imaju dva spita. Jupiiiiiiiii!!!! Cure, vani smo. Općenarodno veselje. Sendviči, fotkanje i lagano cupkajući po siparu do Dinka. Sutra ćemo u Danaju i Brid za veliki čekić.
Klara i Petra nas vode do ulaza u Danaju. Na vrijeme smo i sve ide glatko. Rade čak i stanice. Njih dvije vode detaljnu drugu dužinu i prolaze ju elegantno i bez problema. 11:00 je. Na platou smo i gledamo u Brid za veliki čekić. Hoćemo ili ne? Ne. Ima vremena za to. Absajlat ćemo preko Absajl piste i idemo u Sjeverno rebro. Spustit ćemo se na Klarino i Adrianino uže jer je duže. Aha!! Krene Klara i javlja se stanica: „Fali mi 8 m do dna“. Ej! Ova nema više užeta. Smijeh i raznorazne kombinacije: zamka, odpenjavanje…Dogovor: Adri ide do Klare i vidjeti će postoji li još kakva alka na kojoj ćemo složiti drugi absajl na naše uže. Ako ne, složit ćemo ga oko onog stabla kojeg vidimo sa sidrišta. Naletile na alku i spustile se. Već je 13:30. Opet bauljamo po siparu i tražimo Sjeverno rebro. Našle smo ga oko tri. Gledamo u prvu dužinu. Lagano, ali niti jednog spita. Gledamo ispod smjera. Rupa. Nema šanse. Idemo u Sjeverni greben. Petra je već bila i dobro je zaspitano. Adriani je već dosta svega i ne da joj se u 15:30 ulazit u smjer. Pregovaranje: ko s kim, kako.. Na kraju u smjer ulaze samo Petra i Klara. Brzinski prolaze prve četiri dužine. Kažu da nisu ni zadnje dvije teške, ali fali spiteva, trenje je veliko i opet sve na majkemi. Nije nam jasno zašto je lakši dio smjera odlično opremljen, a zadnje dvije penjačke dužine vrlo oskudno. Ipak, odradile su to odlično i brzo. U dvadeset do šest Klara zove da su izašle iz smjera. U 19:00 bile smo kod Dinka.
U utorak smo namjeravale ići još u Zgrešeni ali smo odustale od penjanja jer je bura bila prejaka. Prošetale smo do Manite peći ali nismo ušle u nju jer ima atraktivno radno vrijeme – nedjeljom od 10:00 do 13:00. Spustile smo se do doma, popile čaj i vratile se u apartman. Vrijeme je da se krene.
Zaključci
:
• Onaj dio sipara i feratu znamo napamet
• Na Centralni kamin stavile smo krstić – ne sviđa nam se
• Užeta u klubu treba što prije izmjeriti
• Kupit ćemo tri frenda i stanice
• Čokove iz ruksaka idući put koristimo
• Kad idemo opet?
