Riječki Alpinistički Klub

Jednog lijepog, proljetnog dana, u dalekoj zemlji Paklenici, upoznao sam se sa Markom Kalčićem (8b sportski penjač iz Pule). Marko SunceTiŽarko, kako ga zovu, popeo je skoro cijelu Paklenicu i izrazio želju da bi htio probati te neopremljene alpske smjerove. Pa se dogovorili mi da ćemo ići ovo ljeto popesti nešto trad u alpe. I tako nakon nekoliko neuspjelih pokušaja usklađivanja aktivnosti, krenuli mi 15.9., već skoro na kraju ljeta, u Dolomite.

Bio je glup i dosadan dan kada mi se javio naš vrli dopredsjednik i pozvao me da s njim idem penjati sjevernu stijenu Triglava, točnije Bavarski smjer. Ja, mlad i naivan, odmah pristajem. Jer dopredsjednik ne zove često, a i kad zove, zove na sportiće. Škalamera, Randić, Rafaj i moja malenkost krećemo u utorak popodne i spavamo u Aljaževom domu.

Prošlo je puno vremena otkad smo zadnji put nešto penjali u Sloveniji po ljeti. Kako je prošli vikend bio samo jedan dan dobrog vremena i duža putovanja nisu imala smisla, odlučili Vedrana i ja ići taj jedan dan vidjeti šta je novoga kod naših susjeda. Pa već kad idemo, nećemo penjati bilošto, nego odmah u sjevernu stijenu Špika!

Zašto ići u Dolomite kad je „pravi“ alpinizam u Sloveniji? Ozbiljan smjer kakav se i treba očekivati od Nejca. Ocjena mu nedaje pravdu. Smjer je kud i kamo ozbiljniji, a mi smo ga tako i shvatili. Klinova ne nedostaje, ali se treba strogo držati opisa i skice, jer se lako izabere kriva linija.

Dosadila nam vertikala Dolomita pa se odlučili zabaviti na položenom grebenu ozbiljne visokogorske ture, istočnog grebena Weisshorna AD, III…..  Ovo bi svakako bio krivi uvod u priču o najljepšem vrhu Alpi (tako kaže wikipedia). Nisu nama dosadili Dolomiti, ni vertikala, nego smo htjeli probat nešto novo i visoko.