Tijekom četvrtog uzastopnog vikenda “na stijeni”, uz vatru i roštilj u Veloj Dragi, prihvatio sam da za domaću zadaću napišem izvještaj sa škole. No, kako se dosad nismo uspjeli dogovoriti tko će pisati izvještaj nakon svake vježbe, ovaj izvještaj je neredovan i dobrim dijelom predstavlja moj opći dojam o školi, ali i kronološki prikaz učenog i naučenog.
Jednog lijepog, proljetnog dana, u dalekoj zemlji Paklenici, upoznao sam se sa Markom Kalčićem (8b sportski penjač iz Pule). Marko SunceTiŽarko, kako ga zovu, popeo je skoro cijelu Paklenicu i izrazio želju da bi htio probati te neopremljene alpske smjerove. Pa se dogovorili mi da ćemo ići ovo ljeto popesti nešto trad u alpe. I tako nakon nekoliko neuspjelih pokušaja usklađivanja aktivnosti, krenuli mi 15.9., već skoro na kraju ljeta, u Dolomite.
Bio je glup i dosadan dan kada mi se javio naš vrli dopredsjednik i pozvao me da s njim idem penjati sjevernu stijenu Triglava, točnije Bavarski smjer. Ja, mlad i naivan, odmah pristajem. Jer dopredsjednik ne zove često, a i kad zove, zove na sportiće. Škalamera, Randić, Rafaj i moja malenkost krećemo u utorak popodne i spavamo u Aljaževom domu.
Prošlo je puno vremena otkad smo zadnji put nešto penjali u Sloveniji po ljeti. Kako je prošli vikend bio samo jedan dan dobrog vremena i duža putovanja nisu imala smisla, odlučili Vedrana i ja ići taj jedan dan vidjeti šta je novoga kod naših susjeda. Pa već kad idemo, nećemo penjati bilošto, nego odmah u sjevernu stijenu Špika!
Zašto ići u Dolomite kad je „pravi“ alpinizam u Sloveniji? Ozbiljan smjer kakav se i treba očekivati od Nejca. Ocjena mu nedaje pravdu. Smjer je kud i kamo ozbiljniji, a mi smo ga tako i shvatili. Klinova ne nedostaje, ali se treba strogo držati opisa i skice, jer se lako izabere kriva linija.
