Riječki Alpinistički Klub

Došlo je i zadnje natjecanje van avr republic and avr pipl vil go. Sezona je na kraju, od 3 internacionalna natjecanja, tri postolja, još me čeka i ovo di sam zadnje dvije godine bio na trećem mjestu.

Prije samog odlaska u stalnom sam kontaktu s glavnim organizatorom, jer sam im ove godine propagandno lice natjecanja, pa me spopale sve neke beneficije, baš nam je to teško palo. Put do tamo je protekao uz par snježnih pahulja, al uz dobre zimske gume probijamo se do Unkena, malog i simpatičnog mjestašca koje živi za ovakve događaje. Drugi dan se pomalo budimo, sve nekako opušteno, snjegić vani lagano pada, ali Austrijanci su spremni i ceste su suhe.

Došavši na mjesto samog natjecanja, vidim da su došli i Slovenci, Česi, Slovaci, Nijemci i naravno Austrijanci… Reko ovo će biti zanimljivo natjecanje. Natjecanje je zamišljeno s tri smjera u kvalifikacijama, jednim smjerom u polufinalu i jednim finalnim smjerom. Došlo je do malih izmjena glede samim teškoća smjerova na način da  su smjerovi malo olakšani da bi se penjalo brže, a što je zanimljivije i samoj publici, što bi za penjače značilo idi brzo sinko, ali ako zajebeš ne ideš dalje. Ugavnom pasao mi je ovakav način te prolazim do finala bez previše problema, a i Morana s odličnim penjanjem ulazi u finale kao druga najboja od kvalifikacija i polufinala.

Prije finala poveća je pauza, pa se družimo s ostalim penjačima, a bila je i video, foto prezentacija nekog Austrijskog asa. Od samog druženja zanimljiv mi je bio dio, kad je Čeh Radek pričao s Talijankom Barbarom kako on vodi neke ljude penjati dva dana nakon natjecanja (jer je internacionalni vodič), i blabla, a Barbara mu stalno priča kako njezin muž stalno trenira za ta velika brda, i da stalno trči, a Radek nije znao tko joj je muž (mi smo znali), pa ju Radek u jednom trenutku prekine, oprosti a tko je tvoj muž, a Barbara paaa Simone Moro (jedan od najpoznatijih svjetskih alpinista). Radeku su u tom trenutku skoro ispale oči, usta su poprimila oblik slova O, a dok nam je Barbara pričala kako se sada priprema na prvenstveni smjer sjevernom stranom na Everest, Radek se skoro otopio. heheh..

Dolazi i finale, pokazuju nam smjer, i ista priča kao i do sada; smjer nije težak, ali je dug i trebat će biti jako brz ako želim stati na postolje. Ista situacija je bila i u ženskoj konkurenciji.

Prvo penju žene, dolazi na red i Morana, penje odlično sve do jednog balvana di radi pogrešku i pada i tako zauzima treće mjesto.

Evo i nas muškića, svi se redaju, čuje se komentator, urliče te se u izolaciji zna da su svi koji su penjali prije nas došli do topa s dobrim vremenima. Nema druge nego gas sine. Penjem smjer od 35 m u 5.40 minuta, zauzimam prvo mjesto, ali još na red dolazi Markus Bendler (bivši sv. prvak u penjnju leda), jak ko bik, doslovno pretrčava smjer i ima bolje vrijeme od mene za minutu te mi uzima prvo mjesto. Ali šta da kažem; prezadovoljan sam drugim mjestom. Još jednu stepenicu bliži Markusu Bendleru od prošlih godina. Napredak je očit. Treće mjesto zauzima mladi Slovenac Janez (ove godine 3. u svijetu u kategoriji do 20 godina. O njemu će se još pisati). Podjela nagrada, jedno drugo, Moranino treće i idemo feštati… juhu našoj sreći nigdje kraja nemaaaa oj Austrijo alaj si zelena.

Drugi dan na povratku stajemo u Salzburgu, rodnom gradu Mozarta, gradu smjestenom na rijeci Salzach, s predivnom tvrđavom smještenom na brežuljku u sredini grada (jednom od najvecih u Europi). Svuda po gradu te Mozartove kuglice, okruglice… nakon pregledavanja i istraživanja po gradu nalazimo se s Jelenom koja je gore na studiranju, pa uz finu kavu priča nam o životu u gradu, izlascima, standardu… Laganini prema doma; još je ostao hrvatski kup, pa se čujemo tada.