16 prosinca 2013 Autor: Aleksandar Mataruga - Bale Natjecanja Prenosimo

Back Diamond dry tool cup – Brno

bd_cup2013_bale_2

Na našem putu prema Brnu stajemo u Ljubljani kod Suunto sponzora pa uz ugodan razgovor, dogovaranje nekih budućih suradnji i budućih planova, uz topao planinski čaj lagano nastavljamo vožnjom prema Brnu. Dobro vrijeme nas je pratilo cijelim putem , ali kako smo se približavali Brnu, snijeg je počeo padati sve jače i jače.

Smješteni smo bili kod simpatičnog lokalca Jana. Dok smo se spremali za krevet snijeg vani ne prestaje padati,ali Jan nas uvjerava kako će sutra vijeme biti puno bolje.Otvoram oči, sunce izbija kroz roletne, to je to, super će biti vrijeme, ali na putu prema konstrukciji koja je bila udaljena samo 13km,navukli su se oblaci, snijeg je počeo padati, počelo je puhati, sve je izgledalo kao snježna oluja iako ne znam kako to izgleda, ali evo pretpostavljam da ovako. Po tim patagonskim uvjetima skupilo se preko 40 muških natjecatelja te 10 ženskih. Moram pohvaliti organizatora Radeka koji ovo natjecanje iz godine u godinu čini sve boljim i boljim, što od kvalitete smjerova, što oko organizacije svega ostaloga. Morana nažalost u prvom kvalifikaciskom smjeru osjeća jaku bol u ramenu te odustaje od natjecanja. Ja bez većih problema, izuzev hladnoće, riješavam svih 5 kvalifikaciskih smjerova osim jednog kojeg sam popeo do topa, ali mi je falila doslovno second da ukopčam sidrište, tako da u finale ulazim s 4 popeta smjera. U finale ulazi 9 natjecatelja. Javljaju se moji dugogodišnji problemi s noktima na nogama od zabijanja u drvene panele. Oba su plava, jedva hodam, ali šta je tu je moram u finale a i navikao sam na to od prošlogodišnjih godina. Morana trči u obliznji shopping centar po tablete protiv bolova, neke rapid ubojice bolova, ali nisu baš pomogle.

Dolazi i finale, konkurencija je jaka, smjer je teži nego prije godinu dana , ajmo pa šta bu bu.

Penjem dobro, kontrolirano, ali je cijeli smjer sa zabijanjem nogu tako da one misli koje su mi bile fokusirane na to idemo idemo idemo, uznemiravala je bol u nogama prilikom svakog zabijanja, ali došao sam na hvatište do topa, tu mi se malo uže zamotalo oko nogu pa dok sam to riješio nije bilo vise snage za napraviti dva zadnja giba. Kad su me spustili Morana mi kaže da je već natjecatelj prije mene popeo do topa. A nista sad treba sačekati jer još 5 natjecatelja penje poslije mene, svašta je moguće.

Ali ipak nakon zadnjeg penjača,mladog slovenca Janeza koji je doslovno pretrčao smjerom zauzimam 4 mjesto.

Znajući da nisam penjao 5 mjeseci, znajući da sam ipak ostao na istoj razini od prošle godine, znajući da je smjer bio težak, a prvih troje ipak bolje utrenirani trebao bi biti zadovoljan, ali nekako nisam, ja sam takav uvijek željan pobjede, sve drugo pada mi kao poraz, ali eto nakon dvije godine osvajanja istog natjecanja bilo je vrijeme da i izgubim. Ali ovi mi je dalo dodatni motiv, više od mjesec dana je do natjecanja od svjetskog kupa, pojačavam treninge, zaključavam se i selim na tavan pa makar ga i srušio prekomjernim penjanjem, počinjem trenirati kao nikad u životu.

Nakon finala, sljedila je i podjela medalja te nakon toga veliki party. Mi nakon podjele medalja ipak idemo spavati jer mi vrag neda mira te samo drugi dan ujutro prvi na konstrukciji, penjem sve smjerove redom i muške i ženske, prsti bole ali ne zabijam noge već ih stavljam u već napravljanje rupice, treniranje je počelo, samo jedan cilj, samo jedana želja, biti bolji.