Ajme meni – Vela Draga – Toranj

Luka je dobio čast da napiše izvještaj s druge vježbe. On je to shvatio kao kaznu, ali si je svejedno dao truda i složio priču. Nismo provjeravali odgovara li istini.
Ajme meni (ili po istarski Mamma mia!) je upravo kako sam se osjećao kada sam u srijedu ujutro dobio poruku od Luke u kojoj piše „Kadi je izvještaj s vježbe?“. Pošto sam shvatio da su mislili ozbiljno kada su rekli da ja za „kaznu“ pišem izvješće, nije mi preostalo ništa drugo nego da se bacim na posao. Malo kasnije ćemo doći do toga koji je razlog za dobivanje „kazne“ u obliku pisanja izvještaja (kako bi ostali, ne literarno izražajni ljudi znali što ne treba raditi), a sada se bacamo na izvještaj.
Počela je i druga, dvodnevna vježba. Na ovu vježbu, za razliku od prošle, ide nas 13. Idemo bez Andrije koji je nažalost odustao od tečaja i bez Raula koji je pao na tehničkom.
Počinjemo kao i uvijek, s okupljanjem u 8 ispred Dechatlona gdje se trpamo u aute i krećemo prema Veloj Dragi na Učki. Po dolasku na lokaciju podijeljeni smo u grupe i prionuli na učenje. Jedna grupa (moja) je išla ravno penjati na topaka na već prethodno postavljene staze za koje su zaslužni naši dragi asistenti. Dok smo se mi pentrali i znojili ostali su usvajali više teoretska znanja. Jedna je grupa učila nove čvorove i ponavljali stare dok je druga grupa učila kako raditi sidrišta (navodno nešto vrlo bitno). Nakon rotacije i nakon što je svaka grupa sve prošla došli smo do onoga što smo svi iščekivali i razlog zašto smo upisali alpinistički tečaj. Dobili smo zeleno svjetlo za popeti se na „toranj“. Konačno neki duži smjer na kojemu i onima najhrabrijima nije bilo svejedno pogledati dolje. Iako smo mi tečajci penjali isključivo kao drugi mogli smo iskusiti onaj pravi smisao alpinizma koji je s lijepim pogledom pružao nezaboravno iskustvo.
Nakon još malo penjanja, učenja i zezancije odlučili smo da je dosta za danas pa se uputili po stvari i na mjesto za kampiranje. Prije dizanja šatora nekolicina nas se uputila po još piva na benzinsku (uz ovu činjenicu i malo mašte svakome je lako za zaključiti na koji sam ja način dobio ovo pisanje izvještaja). Opremljeni mesom, povrćem i alkoholom, kao pravi sportaši, odlučili smo malo proslaviti naše prvo dvodnevno druženje. Nakon par kobasica, piva i lovačkih priča otišli smo na spavanac.
Za drugi dan nam je rečeno da se u osam sati nalazimo na pruzi pa smo tako i napravili. Ostatak ekipe koji nisu bili na tornju su se s asistentima uputili na toranj dok smo ostali ponavljali sidrišta i učili prevezivanje i kako penjati kao prvi. Dobra atmosfera se nastavila sve do prvih kapi lagane kišice koja nam je signalizirala da je dosta za danas i da bi se mogli uputiti prema kući.
Ukratko, prošla je još jedna vježba, svi smo živi i zdravi i veselimo se slijedećem vikendu i novom druženju. Završavam ovaj članak jednim istarskim Haiku.
Ki će nam ča,
ča će nam ki
Popeli smo se mi